Kolinda Grabar-Kitarović, koja je „izvela Hrvatsku iz regiona i dovela je u Srednju Europu i Mediteran“, da je retorički malo vještija, istu je stvar mogla ponoviti koristeći pritom barem drugačije jezične formulacije. Zoran Milanović želi „znatiželjnu“ Hrvatsku. Dakle, kao da čitaju svoje predizborne letke. Bez imalo originalnosti i noviteta, čak i u tom površnom, jezičnom izražavanju. Izvedbeno također nije bilo previše iznenađenja na sučeljavanju uoči predsjedničkih izbora. Kolinda Grabar-Kitarović bila je, sad već očekivano loše govorničke izvedbe, djelujući kao školarka koja ima tremu na prvom javnom nastupu pa grčevito na kraju drži knjižicu svog programa i poziva ljude da joj daju svoj glas.
Škoro nezainteresiran, bez strasti
Pročitajte i ovo
No tko je ipak iznenadio? Miroslav Škoro bio je neočekivano flah, nije kod njega bilo ni energije ni života. Potpuno nezainteresiran, bez strasti i volje djelovao je kao da je tamo pod prisilom, što je i nekoliko puta ponovio. Međutim, iznenadio je svojom „neprimjetnošću“, „povučenošću“, djelovao je kao da ima kočnicu koju se boji otpustiti, a sve da bi stvorio sliku sebe kao ozbiljnog, smirenog i staloženog političara. Pa gdje je onaj Miroslav Škoro koji će se našaliti i britkim, brzim, domišljatim replikama odgovoriti na prozivke Katarine Peović? Čini se kao da je izabrao graditi odstupnicu u slučaju da ne uđe u drugi krug, implicirajući na kraju mogućnost „krađe glasova“ i namještanja izbora. Bez ikakvog argumenta i potkrjepe.
Lakoća komunikacije Zorana Milanovića
Jedini za kojeg se činilo da je siguran u drugi krug bio je Zoran Milanović, kojeg karakterizira ta lakoća komunikacije. Nije on posebno briljirao niti je unio neke jezične, stilske, retoričke novitete u svoj izričaj, ali je s lakoćom odgovarao na pitanja i prozivke zauzimajući gard čovjeka koji na sve, o svemu u svakoj situaciji može bez problema govoriti. I kao da sve to radi s minimalno pripreme, bez štreberskog, grčevitog držanja zacrtanih ideja koje mora iskomunicirati.
Tu je i Dalija Orešković, koja se teško može odmaknuti od kontinuiranog fiksiranja na Kolindu Grabar-Kitarović. Ali kad smo kod njih dvije, zanimljivo je spomenuti tu retoričku različitost. Dok još uvijek aktualna predsjednica propušta priliku naglasiti svoje kompetencije u različitim sferama političkog djelovanja (od vanjske politike, diplomacije i političkog iskustva aktualnog obnašanja dužnosti), Dalija Orešković od jedne jedine funkcije na kojoj je bila gradi kredibilitet kroz cijelo sučeljavanje i koristi to kao osnovnu kvalitetu za predsjedničku funkciju. Savršen pokazatelj kako se s malo sastojaka može napraviti dobar proizvod ako ga se retorički dobro iskoristi.
Kolakušićeve geste autoritarnog vođe
Mislav Kolakušić ponovno je sa svojim gestama autoritarnog vođe, sa svojim tonom i intenzitetom (govori glasnije nego što je to potrebno), sa svojim naredbodavnim ritmom, ponavljao iste parole o izborima kao „testu inteligencije“ naroda. Pretenciozan, autokratski komunikacijski stil postao njegov zaštitni znak.
Takav način komunikacije slijedi i Katarina Peović, militantna i agresivna, što se vidi već u položaju tijela koji je zauzela. Konfliktna i kad za to nema potrebe, željela se pokazati kao drugačija, čvršća i odlučnija od svih ostalih kandidata.
Još jedno, malo iznenađenje ovog sučeljavanja je Ivan Pernar, jer prvi put se našao u skupini ljudi koji su, komunikacijski gledano, nesuvisliji od njega. Prvi put se njega može promatrati i analizirati u okviru političke retorike, a ne igrokaza i performansa političkog klauna.
Kovač najmanje pristojan komunikator
Dejan Kovač, koji je toliko puta spominjao svoje obrazovanje i doktorat, pokazao se kao najmanje pristojan komunikator. Njegov prilično agresivan napad na Kolindu Grabar-Kitarović koja radi bilješke problematičan je na više razina. Prvo, na razini opće pristojnosti i govornog bontona u javnom diskursu te kulturnog ophođenja u komunikaciji sa ženom (i još uvijek predsjednicom Republike). Drugo, napadati je zato što radi bilješke dok istovremeno to rade gotovo svi potpuno je nepotrebno. A treće, napad je neutemeljen jer raditi bilješke kako bi se u replikama moglo točno referirati na nečije riječi ne samo da nije zabranjeno nego je i poželjno (kako bi se izbjeglo krivo citiranje). Dakle, Dejan Kovač je na svom doktoratu i školovanju u Americi mogao naučiti nešto o kulturi komunikacije.
Kod Đapića jedino upečatljiva kravata
Ovi predsjednički izbori pomalo nas sve vraćaju u prošlost pa su nam donijele i jedan retro moment s Antom Đapićem. Kao da smo sjeli u vremeplov i vratili se u neko doba kada je on bio relevantna politička osoba. No ta vremena su prošla, njegove ideje ostale su iste, njegov program ne nudi ništa novo u odnosu na njegov politički habitus. Čak mu je i vizualni identitet pomalo retro. Jedino što je bilo upečatljivo kod Ante Đapića bila je njegova kravata.
Nedjeljko Babić kandidat je koji je imao priliku impresionirati. Većina građana s njim se susrela prvi put i mogao je na pitanje „Tko je ovo?“ ponuditi bolji odgovor no što jest. Program za majke koje će dobivati po 400 kuna? On koji se vozi u Vlaku mira? Ništa kod njega nije impresioniralo. I odgovor na pitanje „tko je on?“ ostaje bez odgovora, jer ako je suditi po retorici koju je pokazao, nakon ovih izbora bit će zaboravljen.
Dario Juričan - šećer na kraju
I za kraj, šećer. Osvježenje ovih izbora je Dario Juričan. Za razliku od Nedjeljka Babića, on sigurno neće biti zaboravljen nakon izbora. Njegova je satira toliko vješta i učinkovita da će ostaviti traga. Na kraju krajeva, to i jest cilj satire: kritizirati društvo, vrijednosti društva, natjerati ljude da propituju, preispituju i razmišljaju o onome što govori. Ironiziranje, izrugivanje svakog pitanja, pokazuje promašenost samih pitanja, ljudi koji na ta pitanja „ozbiljno“ odgovaraju i svih onih koji te odgovore smatraju relevantnima za odluku o predsjedničkim kandidatima. Satira je oduvijek imala i korektivnu ulogu u društvu. Možda će i ovaj Juričanov angažman pridonijeti tome da se nešto u našem društvu promijeni.
