Dinka, Karmen i Marija nisu se poznavale, no spojila ih je zrela dob.
"Ideja je bila da ne idemo u starački dom, da ne padnemo na teret djeci, da ne budemo same..." kaže Dinka Juričić iz Šarengrada.
Njezina kuća u Šarengradu bila je dovoljno velika za sve.
"Ja sam došla iz Slovenije prije skoro godinu dana. Kad sam došla uživo vidjeti gospođu Dinku i kako je to živjeti u zajednici, onda sam shvatila da je to nešto najbolje", govori Karmen Zupančič.
"Ja sam došla iz Zagreba, ondje mi se sve učinilo jako napučeno. Rekla sam si - to je to za mene, i ta priroda i taj Dunav", kaže Marija Zupčić.
Vrijeme provode aktivno – beru višnje, imaju vrt, veslaju.
"Starost u pokretu, u aktivnosti, to sam željela", priznaje Marija.
Rade ono što žele i to rade zajedno.
"Taj oblik suživota u svijetu postoji, on se zove zajednica življenja. On pretpostavlja da svaka osoba ima vlastiti stan u istom dvorištu – što mi imamo – i da zajednički dijele dio troškova", objašnjava Dinka.
Kad se troškovi dijele, mirovina može biti dostojanstvena.
"Jedan dio mirovine, tristotinjak eura svaka mjesečno stavi u zajedničku škrabicu za režije, za kompletnu hranu, za izlete. To je zapravo dovoljno love, čak nam i ostane", kaže Dinka.
Hranu uzgajaju u vlastitom vrtu. Iako zajedno imaju 207 godina, planiraju zajedničke avanture. Često ih posjećuju biciklisti na putu do Crnog mora, a u čardaku punom knjiga ugošćuju lokalnu djecu.
"Dobar život u zajednici ne dolazi sam po sebi, već se treba svakodnevno dogovarati i dati prostora drugom čovjeku", zaključuje Karmen Zupančič.
"Nastojimo godine koje imamo pred sobom, koliko god ih bude bilo, provesti živo, aktivno, radujući se životu", poručuje Dinka Juričić.
Zajedno, to i mogu.
