Preminuo pisac, teatrolog i književni kritičar Vjeran Zuppa

Preminuo je hrvatski teatrolog, književni kritičar, pisac i nekadašnji upravitelj i dramaturg Teatra &TD.

Studij jugoslavistike završio je na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, gdje je 1993. doktorirao radom Pojam dramaturgije u XX. stoljeću. Od 1966 do 1977. bio je ravnatelj Teatra &TD; uređivao mnogobrojne časopise (Razlog, Telegram, Teka, Frakcija, Novi Prolog, Teatar & teorija).

Od 1979 do 1984. bio je glavni urednik u Grafičkom zavodu Hrvatske, a potom profesor na Akademiji dramske umjetnosti (dekan 2000-2004) u Zagrebu, od 2011. profesor emeritus. S Antom Stamaćem sastavio je antologiju Nova evropska kritika (I–III, 1968-1972).

Pročitajte i ovo Važnost mentalnog zdravlja Velika novost u domovima zdravlja: Građani će bez uputnice moći dobiti pomoć stručnjaka

Djelovao je i kao dramaturg (A. P. Čehov, Drama bez naslova, HNK, Split, 1989). Knjiga Isprika za pjesmu: uvod u neke otvorene probleme hrvatske poezije (1966) okuplja eseje nastale 1962 - 1965., koje je objavljivao u časopisima Razlog, Praxis i Mogućnosti, a raspravlja o krizi kritike i njezinu položaju u književnom životu te istaknutim pripadnicima krugovaškoga naraštaja (S. Mihaliću, M. Slavičeku, A. Šoljanu i I. Slamnigu).

Hrvatskim pjesništvom (posebice zbirkama L. Paljetka, D. Dragojevića, I. Slamniga, M. Dizdara i J. Severa) bavio se u knjizi eseja Lirika i navika (1970). Kritike su mu obilježene filozofičnošću i ekskluzivizmom, s primjesama Heideggerove fundamentalne ontologije.

Pročitajte i ovo Zabranjeno za mlađe od 18 Novi opasni trend zahvatio i hrvatske učenike: "Utječe na mozak djeteta, izaziva euforiju i konfuzno stanje"

Autor je pjesničke zbirke Prijatelj Silvestar (1976), kojoj je temeljno obilježje ironizacija poetskoga jezika, te triju dramatoloških knjiga: u Štapu i šeširu (1989) tumači fenomenologiju suvremenoga hrvatskoga glumišta, u Uvodu u dramatologiju (1995) tematizira narativnost, dramativnost, dramsku situaciju i aktantsku teoriju, a u Teatar kao σχολή (2004) iznosi zapažanja o teatru u svjetlu suvremenih (ponajprije postmodernističkih) teorijskih i svjetonazorskih strujanja. Objavio je i dramu Floria Tosca ili smrt engleske kraljice (1979). Prevodi s njemačkoga, talijanskog i francuskoga; s potonjega je preveo Plamen voštanice G. Bachelarda (1969).