Taoci su jedan po jedan izvedeni iz svojih ćelija. Svakoga od njih otmičari su pitali tri intimna pitanja. Standardna tehnika kako bi u pregovorima dokazali da su živi.
Pročitajte i ovo
James Foley, američki novinar, prvi u nizu kojemu će islamisti kasnije odrubiti glavu i objaviti snimku, vratio se u ćeliju koju je dijelio s dvadesetak drugih zarobljenika. Plakao je od sreće. Otmičari su ga pitali; tko je plakao na vjenčanju tvojeg brata i tko je bio kapetan njegove nogometne momčadi u srednjoj školi. Tako je Foley znao da su islamisti napokon kontaktirali njegovu obitelj.
Bilo je to u prosincu 2013. i prošlo je više od godinu dana otkada su ga oteli u Siriji. No, ono što je Foley mislio da je zaokret u dobrom smjeru, završilo je njegovim smaknućem osam mjeseci kasnije.
New York Times objavio je priču o torturama koje je Foley s drugim zarobljenicima proživljavao u bolničkom podrumu u blizini grada Rakke , i to na temelju razgovora s petoricom koje su otmičari pustili na slobodu.
Zarobljenike su islamisti mjesecima tukli iz dana u dan, mučili 'waterboardom' (ulijevanje vode u grlo i simuliranje utapanja), izgladnjivali i zastrašivali lažnim egzekucijama. Onda bi im davali čokoladu i obećavali da će ih pustiti na slobodu. Oni su se pak preobraćivali na islam i tražili utjehu i nadu.
Od 23 zarobljenika koji su dijelili 20 kvadrata, Foley i trojica Britanaca prolazili su najgore torture i mučenja zato jer su američke i britanske vlasti odbijale pregovarati s otmičarima o otkupnini. Njegovi bivši prijatelji iz ćelije kažu kako je američki novinar do zadnjeg tjedna života vjerovao da će SAD ispregovarati njegovo oslobađanje.
Najbrutalnija tortura
Foley je bio podvrgnut najbrutalnijoj torturi - kombinaciji premlaćivanja, waterboardinga i simulacija likvidacije. Drugi bi zatvorenici odahnuli kada bi svog kolegu vidjeli da se vraća krvav. 'Kada ne bi bilo krvi, znali smo da je prošao kroz nešto mnogo gore', rekao je jedan od bivših zatočenika.
Sami zatočenici imali su vrlo malo informacija o tome što vlasti u njihovim državama čine ili ne čine za njihovu slobodu. Tu i tamo bi izvukli nešto od stražara, ali njihovi su se životi sastojali uglavnom od patnje.
Među zarobljenicima je bilo i nekoliko novinara, među njima i jedan Poljak.
'Odveli su me u zgradu za ispitivanje. Pregledali su mi fotoaparat i tablet, a zatim su me razodjenuli. Bio sam gol. Gledali su imam li nekakav GPS čip ispod kože ili na odjeći, a onda su me počeli mlatiti. Na Googleu su u pretragu upisali Marcin Suder i CIA, Marcin Suder i KGB. Optužili su me da sam špijun', prisjeća se 37-godišnji poljski fotoreporter Marcin Suder, koji je otet u srpnju prošle godine na području Saraqiba, a uspio je pobjeći četiri mjeseca poslije.
'SAD su nam prijetile progonom ako platimo otkupninu za sina!'
Tijekom ispitivanja otmičari su govorili engleskim jezikom, a u jednom su mu navratu neprekidno govorili da je bio 'zloćko'. Upravo se tog izraza prisjećaju preživjeli, koji su bili zatočeni s Foleyjem, i povezuju ga s trenucima najbrutalnije torture.
A tortura je bila kazna za bilo kakav, u očima otmičara, prekršaj.
'Vidjeli su mu se ožiljci na gležnjevima', prisjetio se Jamesa Foleyja Belgijac Jejoen Bontinck (19), bivši član ISIS-a koji je tri tjedna proveo u ćeliji s pogubljenim američkim novinarom. 'Ispričao mi je da su mu noge vezali za šipku koju su zatim stavili na strop i pustili ga da visi s nje naglavačke', priča Bontinck, koji je oslobođen krajem 2013. godine.
Foley je na islam prešao nedugo nakon otmice i uzeo je ime Abu Hamza.
'Recitirali smo Kur'an zajedno. Većina bi se ljudi na prelazak na islam odlučila kako bi dobila bolji tretman, ali mislim da je prelazak u njegovom slučaju bio iskren', dodaje mladi Belgijac.
Kako su se pregovori s tvrđim vladama počeli rastezati, tako su i uvjeti za sve zatočenike postajali još teži. U jednom su periodu dnevno dobivali količinu hrane koja stane u običnu šalicu za čaj. Tjedne bi provodili u gotovo potpunoj tami, samo bi mali snop sunčeve zrake uspio proviriti ispod zaključanih vrata ćelije. Nakon zalaska sunca, taoci ne bi vidjeli ništa, prolijevali bi to malo hrane što su imali po sebi. Stražari su im nakon nekog vremena dali svjetiljku na baterije.
Plastične natikače
U ćeliji nije bilo madraca, tek pokoja deka. Neki su si od starih hlača napravili improvizirani jastuk. Bilo je i tučnjava. Tjedni su prolazili i Foley je primijetio da taoci iz europskih država svako malo budu izvedeni iz ćelije kako bi odgovarali na razna pitanja. Njega zvali nisu. A nisu ni Britance.
U kolovozu su mu maskirani džihadisti donijeli plastične natikače, natjerali su ga da se preodjene u narančasto odijelo i odveli su ga na brdo pored Raqqe. Pred kamerom su ga zatim smaknuli. Dva tjedna kasnije istu su stvar napravili Stevenu Sotloffu, a u rujnu je pogubljen i David Haines. U listopadu je likvidiran Alan Henning.
Bivši taoci zaprepašteno su gledali snimke posljednjih trenutaka likvidiranih. Posebno su im za oči zapele spomenute plastične natikače. Iste takve su svi oni dijelili u ćeliji. U istom paru natikača išli su u WC.
Isti par obuće nosili su i mrtvi i preživjeli, zaključuje New York Times.
DNEVNIK.hr pratite putem iPhone/iPad | Android | Twitter | Facebook
-
Samo kod nasNevjerojatna priča Provjerenog: Dao otkaz u Njemačkoj jer je dobio posao u Hrvatskoj, a onda je uslijedio šok
-
Objavio HZMOVažna vijest za starije osobe: Evo kada na račun sjeda 150 eura
-
Ukidaju se kontroleDvije zemlje ulaze u Schengen: "Ovo je povijesni trenutak za njih, ali i za Europsku uniju"
