Iako je izvan fokusa svjetske javnosti, na Filipinima već više od pola stoljeća traje – građanski rat. Komunistička gerila, zvana Nova narodna armija, u prošlom stoljeću borila se protiv zloglasne diktature Ferdinanda Marcosa starijeg, ali ni nakon njegovog pada nikada nije položila oružje.
Taj rat vjerojatno nije vidljiv brojnim turistima koji posjećuju filipinska odmarališta, odnosno prirodne i kulturne fenomene.
Oružani komunistički ustanak samo je dio u mozaiku političkog nasilja koji kronično obilježava Filipine, gotovo 120-milijunsku zemlju teškog i duboko ukorijenjenog kolonijalnog nasljeđa. O toj temi razgovarali smo u Quezon Cityju s Danilom Reyesom, doktorom znanosti s Odjela za politologiju sveučilišta UPD.
Neki od murala na zgradama kampusa odišu temperamentnim zalaganjem za ljudska prava, ali i simbolikom socijalističke klasne borbe, što nam je privuklo pozornost u okolnostima spomenutog, latentnog građanskog rata.
Borbeni radnici, seljaci, motivi srpa, razbijanja okova, automatske puške… Gospodine Reyes, je li sveučilište na kojem se nalazimo okupljalište lijeve političke misli?
Ono ima vrlo dugu tradiciju akademske slobode i akademskog političkog izražavanja. Bilo je jedna od utvrda suprotstavljanja diktaturi Ferdinanda Marcosa u prošlom stoljeću (1965.-1986., op. M. S.). Činjenica da Filipini imaju aktivnu komunističku pobunu dio je našeg društvenog i političkog života.
Danas imamo fenomen zvan crveno etiketiranje (red tagging). To znači da političkim aktivistima, sveučilišnim profesorima, dužnosnicima u javnim službama, pa čak i "običnim ljudima", može biti prikvačena etiketa pobornika komunističkog pokreta - bez obzira ima li to veze s realnošću ili je izmišljeno. U tom slučaju, etiketirani mogu biti izloženi realnim prijetnjama i opasnosti. To jest realnost na Filipinima.
Mnogi sveučilišni profesori bili su i jesu žrtve toga, kao i politički aktivisti. Jednom kad ih se označi kao simpatizere komunizma, stavlja ih se pod nadzor sigurnosnih službi. To ti može stvoriti nevolje.
Ali nije zabranjeno? Nije iskorijenjeno? Pokušavam shvatiti okvire političkih sloboda u okolnostima permanentnog komunističkog ustanka koji se, premda nije baš uočljiv prolazniku - događa negdje u zemlji.
Lijevi aktivizam ima dugu povijest i dio je filipinskog društvenog tkiva. Postoje u njemu različiti trendovi: oružana pobuna, kao i ljevičari koji nisu naoružani.
Na Filipinima postoji sloboda artikulacije političkih ideja. Nju jamči ustav. Ta sloboda prestaje u trenutku kad uzmeš oružje kako bi izrazio svoju političku ideologiju - tada država intervenira. Postoje i zakoni za borbu protiv pobunjenika – ne samo komunista, nego i separatista. Razne lokalne vlasti donose različite okvire za suprotstavljanje pobunjenicima. To je dio vojne strategije. Što se tiče simbola koje vidite – dokle god se aktivno ne promovira nasilje i ne potiče na oružani ustanak, to je ustavom zajamčena sloboda izražavanja.
Primijetio sam da neki veliki radnički sindikati na Filipinima sami sebe predstavljaju kao "militantne"… Što to znači?
Mogu se predstavljati kao militantni, ali to ne znači nužno da su naoružani. Riječ „militantan“ u imenima sindikata istoznačna je terminu „progresivna organizacija“ - aktivistička, ona koja se bori za prava radnika. „Militantan“ znači kako je moguće da simpatiziraju komunističke ciljeve, pa i oružanu borbu. Ali postoji jasna razlika između izražavanja simpatija i stvarnog nošenja oružja. U društvenoj i političkoj stvarnosti Filipina, međutim, sigurnosne službe brišu te razlike - u isti koš trpaju i jedne i druge.
Jesu li Filipini zemlja u građanskom ratu?
Odgovor će ovisiti o tome koga pitate. Potvrdan će biti kod onih koji sudjeluju u oružanoj borbi. Ali ako pogledate objektivno, vjerojatno nema crno-bijelog odgovora. Postoji aktivni oružani ustanak, ali mislim da još nismo došli do točke u kojoj on doista prijeti temeljima društva, u kojoj bi bi bio blizu rušenja vlade ili preuzimanja vlasti.
Oružani komunistički ustanak bio je vrlo jak tijekom Marcosove diktature, pa još kratko nakon što je završila, za mandata predsjednice Aquino (1986.-1992., op. M. S.). Danas se pobunjenici ne čine toliko jakima. Vlada tvrdi da su oslabljeni, ali nijedna strana nije u stanju proglasiti pobjedu nad onom drugom.
Je li Nova narodna armija (NPA), oružano krilo Komunističke partije Filipina, najveća paravojna grupa u zemlji?
Jest. Ako pitate vladu, ima nekoliko tisuća boraca. Drugi će navesti 12 tisuća… Te je brojke vrlo teško potvrditi ili donijeti preciznu procjenu. Boraca NPA definitivno ima manje nego vladinih vojnika. Ali dovoljno ih je da i dalje predstavljaju prijetnju državnim vlastima.
Pokret je koncentriran u seoskim područjima. Ima jaku bazu u mjestima gdje postoje prekarna društvena nejednakost i bezemljaštvo. U osamdesetim godinama bio je prisutan čak i u gradovima, gdje je također bilo mnogo žrtava zlostavljanja od policije i vojske, uz veliki jaz nejednakosti.
Pročitajte i ovo
Za pobunjenike je tipično da se skrivaju u zabačenim područjima, u džunglama. Ako pogledate kartu, aktivni su na Luzonu, u planinskim predjelima Cordillere, otocima Mindanau i Mindoru (tamo su bili najsvježiji sukobi), zatim u skupini otoka Središnji Visayas, na Panayju… Na tim mjestima možete vidjeti nejednakosti u posjedu zemlje, kršenja prava koja se povezuju s veleposjednicima i političkim elitama. Ponekad ljude nije potrebno regrutirati u NPA. Vide stvarnost oko sebe i pobune se. Na neke se i utječe, postoje razni načini.
Je li točno da je dio struktura unutar Katoličke crkve i lokalnih kršćanskih denominacija povezan s komunističkim oružanim ustankom?
Javna je činjenica da su te veze postojale tijekom borbe protiv dikature, 70-ih i 80-ih. Posebno je istaknut slučaj oca Balwega (Conrado Balweg, op. M. S.), svećenika koji se pridružio oružanom pokretu. Ishod borbe protiv diktature bila je povezanost dužnosnika Komunističke partije Filipina s crkvenima. Ali danas je razmjere tih veza vrlo teško ocijeniti.
Sedamdesetih i osamdesetih je katolička crkva naveliko propovijedala teologiju oslobođenja. Postavljalo se pitanje: kako se crkva i vjernici mogu zauzeti za potlačene i napaćene? Bila je to prethodnica antiautoritarnog pokreta. Poveznica između lijevog aktivizma i crkve nije nužno ideološka; ne radi se o komunističkoj ideologiji, nego o osjećaju za pravdu i pristajanju uz ljude. Za razliku od nekih drugih društava – recimo, istočnoeuropskih, gdje između komunista i crkvenih učenja nije pronađena kompatibilnost, ovdje to odjekuje. Jer Katolička crkva još od perioda španjolske kolonije ima veći utjecaj od bilo koje političke institucije. Ljudi joj vjeruju više nego vladi. Pritom je Katolička crkva na Filipinima načelno antikomunistička. Iako pritom neki crkveni ljudi doista dijele komunističku ideologiju, sve u svemu, više se radi o kompatibilnosti, koja se rađa iz zalaganja za društvenu pravdu.
Prema onome što ja znam na osnovi svojih istraživanja, crkva na Filipinima nije percipirana kao dio vladajućih struktura ili kao ustanova tijesno povezana s krupnim kapitalom, odnosno izvorima socijalne nepravde. Nije percipirana kao ustanova koja podržava postojeće klasne odnose, kao što je to možda slučaj u istočnoj Europi ili u Rusiji.
Zašto Filipini, s toliko ekstremnim društvenim razlikama, svim tim prevladavajućim siromaštvom, situacijom sa seljacima, radnicima, oružanim ustankom i ulogom crkve kakvu opisujete, nemaju na političkoj sceni zbilja jaku stranku ljevice, koja bi artikulirala interese velike većine stanovništva?
To je vrlo zanimljivo pitanje kojim se bave mnogi politolozi i sociolozi u zemlji i izvan nje. Imamo stanje društva slično mnogim državama Latinske Amerike, a tamo su ljevičarske stranke vrlo popularne. Zašto na Filipinima nije tako? Ima više odgovora.
Kad se lijevi aktivizam pojavio, tamo još 30-ih i 40-ih, imao je veliku bazu pobornika. Ali naravno, pod kolonijalnom vlasti SAD-a (od 1898. do 1946., op. M. S.) bio je sustavno iskorijenjen, kroz kontra-ustanke i onemogućavanja ulaska u Kongres nekima od izabranih kandidata. Lijevi aktivizam je 40-ih i 50-ih bio kazneno djelo, znate? Bio je kriminaliziran.
Opet je procvjetao tijekom borbe protiv diktature Marcosa, kad su komunisti i socijalisti bili glavna oružano-politička sila te borbe. No pokazalo se da Marcosa na kraju nije svrgnuo oružani ustanak, iako ta borba jest oslabila njegov režim. No, poslije godina i godina nasilja, 1986. su ga srušile mirne demonstracije: građanski masovni otpor i blokade, poticani od crkve, borba unutar vladajućih elita, prelasci iz redova vojske...
Glavni vođe ljevice tada nisu htjeli sudjelovati u prijevremenim izborima. Vlast se, dakle, promijenila na demokratskim izborima, a oni nisu sudjelovali. Iz toga je proizašao sukob i fragmentacija na ljevici: nastaviti s oružanom pobunom, ili surađivati s novom vlasti? Ideološki razdor bio je vrlo nasilan: drugovi su ubijali jedni druge, vrhunac je bio devedesetih. To je jako oslabilo lijevi pokret na Filipinima.
Ovdje na Filipinima isto sam pitanje postavljao radnicima, sindikalcima, svećeniku, mladim ljudima s visokim ili višim obrazovanjem… Odgovor je bio da je sustav namješten, da zemljom vladaju tzv. političke dinastije, obitelji bivših kolonijalnih kolaboracionista i veleposjednika – prastara (post)kolonijalna "elita"….
To je također jedno od objašnjenja. Ali nije jedino. Objašnjenje o kojem govorite bazira se na pretpostavci da će ljudi koji su žrtve sustavnog zlostavljanja podržati borbu za socijalističku stvar. Ali to nije uvijek slučaj. Ako ljudi nemaju određeni smisao za moralni autoritet, a država ili političke elite hrane takvo stanje uma demonizirajući progresivne političke ideje i lijevi aktivizam, on prestaje biti privlačan ljudima. Mogu i odustati od njega, jer vide da donosi opasnost.
Političke dinastije se doista samo smjenjuju na vlasti. Pretvaraju svoja biračka tijela u ovisnike o njihovom patronatu – zadovoljavaju im neke materijalne potrebe, navlače ih na razne modele financijske pomoći, formatiraju sebe kao one koji im omogućuju dostup javnim dobrima, koji znaju povući novac od centralne vlade, ili školske stipendije, recimo… To stvara ovisnost koja onda hrani začarani krug pokroviteljstava i zadržavanja vlasti.
Pročitajte i ovo
Filipini nemaju model države blagostanja, kakvi postoje u Europi. Ovdje je svrha države i dalje shvaćena kao izvlačenje resursa, i ljudi tako funkcioniraju. Radi se o nasljeđu španjolske kolonijalne vlasti. Španjolci su pokorili Filipine i izvlačili iz njih resurse. Radili su to urotivši se s lokalnim elitama koje su radile u njihovom interesu. U zamjenu za lojalnost dobile su na raspolaganje velike zemljišne posjede i pozicije u vlasti. Tako je počelo i nastavilo se kroz kolonijalnu vladavinu SAD-a, a zatim i nakon stjecanja neovisnosti. Mentalitet onih koje se bira na vlast ostao je u velikoj mjeri usredotočen na izvlačenje resursa, umjesto da se vodi računa o blagostanju svog biračkog tijela.
Slažete li se s tezom da su Filipini još uvijek feudalna država?
Na to pitanje se ne može odgovoriti sa da ili ne. Govorimo li o srednjovjekovnom tipu feudalizma, gdje kmetovi nemaju baš nikakvih prava pred feudalcem, onda to nije točan opis stanja. Neki drugi mislioci nazvat će ga neokolonijalnim ili polufeudalnim. Jer u raznim dijelovima zemlje feudalni odnosi i dalje traju, na razne načine. Na Filipinima još uvijek postoje mjesta na kojima krupni zemljoposjednici jesu vlasnici doista velikih površina zemlje. I ljudi koji žive na tim područjima doista su ovisni o njima. Imate plantaže banana ili ananasa koji odlaze za izvoz, a ljudi koji rade na toj zemlji (ili na nju polažu pravo, op.) ne dobiju ništa od tog proizvoda.
Seljaci s kojima smo razgovarali na veleposjedu kraj Tarlaca kažu nam da rade u poljima šećerne trske, ali uz kavu nam nude šećer koji nije s njihove plantaže – rekli su nam da sav šećer s njihove plantaže odlazi za izvoz.
Filipini su i dalje u određenoj mjeri tretirani kao izvor sirovine, a to na nekim mjestima i dalje funkcionira kao u ranom 19. stoljeću. Zajednice proizvode nešto što će biti konzumirano u nekim drugim zajednicama, odnosno u naprednim, razvijenim zemljama. Ima takvih slučajeva na Negrosu, na Luzonu… Ali na Mindanau, recimo, ili u urbanim područjima, to nije uvijek slučaj. Zbilja bi teško bilo dokazati da je cijela zemlja feudalna, jer to nije precizan opis društvene stvarnosti.
Tu dolazimo do činjenice da država krupnim kapitalistima dozvoljava čak i držanje privatnih vojski. Koliko ih ima, koliko ljudi radu njima? Može se pronaći podatak da ih samo na Mindanau ima više desetaka.
Nemamo precizne brojke. Kad govorimo o privatnim vojskama, zamišljamo da se radi o ilegalnim oružanim snagama, zar ne? Ali imamo i privatne vojske koje su ugrađene u politički sustav. Političari, pogotovu na Mindanau, inkorporirali su ih u svoje sigurnosne snage; drže ih kao dio svoje oružane moći. Oni su zapravo vojskovođe. Postoje i druge vrste privatnih vojski koje organiziraju veleposjednici. Kako bi se suprotstavile zemljoradnicima koji polažu pravo na svoju zemlju. To je također vrlo čest fenomen. Iako imaju privatne vojske, policija i lokalna javnost znaju tko su one i kako djeluju. Jer su povezane s lokalnim političarima ili vojskovođama.
Zašto ih nazivate vojskovođama (warlords)?
Ovdje na Filipinima, kad političar koristi oružje kako bi potvrdio autoritet i kontrolu u lokalnoj sredini, a poziva se na legitimitet izabranog vođe, potvrđenog kroz izbore – to ga čini vojskovođom. Oni zapravo nisu ilegalni - oni su državni aparat. Točno, granica između državne sigurnosti i privatnih milicija je zamućena. Upravo tako.
Može li se zaključiti reći da na Filipinima nasilje još uvijek prevladava nad demokratskim procesom?
To je upravo područje koje istražujem. Obično, kad promišljamo demokraciju, podrazumijevamo da ona isključuje nasilje. Zašto u ovoj zemlji imamo političko nasilje tolikog intenziteta - između političara koji se natječu za mjesto u parlamentu, oružani ustanak… Pa sve do targetiranja lijevih aktivista koji se natječu za političku funkciju.
U svojim istraživanjima došao sam do zaključka da se ne radi o nedostatku demokracije, već da - u ovom, specifičnom kontekstu - upravo demokracija omogućuje političko nasilje. Ono ne dovodi do kolapsa demokratskog sustava, preuzimanja kontrole nad vojskom i pojave diktatora.
Jedno od objašnjenja je da je u prošlosti, tijekom perioda diktature, sila bila koncentrirana, a nakon diktature se dogodila difuzija sile. To je također usporedivo sa zemljama Latinske Amerike. Demokracija nije nužno miroljubiv politički režim, on može omogućiti sukobljavanje jer se radi o natjecanju između sila i moći.
Poslije pada Marcosove diktature i 90-ih, lokalni političari su zadobili moć da odlučuju kako će javna sredstva biti trošena na lokalnoj razini. Vlada automatski prebacuje sredstva na lokalnu razinu, a lokalni dužnosnici sada imaju pravo odlučivati po vlastitom nahođenju kako unaprijediti, ne samo lokalnu infrastrukturu, nego i pristup lokalnog biračkog tijela javnim sredstvima. I to postaje izvor sukoba!
Da bi te izabrali, moraš biti u stanju osigurati materijalne potrebe svoje izborne jedinice. A to možeš kroz klijentelističke sheme. Dakle, koristiš javna sredstva kao patron, a da bi njima mogao raspolagati, moraš biti na vlasti. Stoga je vrlo važno ostati na vlasti, a to se nastoji postići nasilnim metodama. I objašnjava mnogo o funkcioniranju tih političkih dinastija.
Ali demokracija podrazumijeva trodiobu vlasti na tri međusobno neovisne grane: izvršnu, zakonodavnu i sudsku. U modelu koji dajete sudstvo je uzurpirano, inače bi naredbodavci atentata i oružanih okršaja išli u zatvor, a ne na vlast.
To je normativno očekivanje: u funkcionalnoj demokraciji ne može postojati nekažnjivost. Ako ocjenjujemo jesu li Filipini demokracija u normativnom smislu, onda ste u pravu – padaju na testu. Ali ako tražite alternativno objašnjenje zašto se unatoč ustrajnom nasilju demokracija na Filipinima nije urušila i završila u još jednoj diktaturi, to je drugo pitanje. Demokracija u ovom kontekstu funkcionira drukčije. Postala je nasilna jer se otvorila mogućnost natjecanja za vlast - nasilnim metodama.
Ali od toga nema nikakve koristi za veliku većinu stanovništva – siromašnog i odvojenog od vlasti.
Točno.
Ispada da je takva demokracija beskorisna...
Izbjegavam izgovarati takve sudove, jer tema nije crno-bijela. Je li ovakva demokracija beznačajna prosječnim Filipincima? I da i ne. Jesu li siromašni slojevi i marginalizirane zajednice potpuno nezastupljeni u vlasti? I tu je odgovor – i da i ne! Ako uzmete problem političkih dinastija - točno je da su elite bolje zastupljene.
Ali ako proučite stranačke liste, vidjet ćete da i niže klase imaju predstavnike u Kongresu. Nije prijetnja demokracija sama po sebi, nego situacije u kojoj se oslabljuju demokratske mogućnosti da svi građani imaju pristup vlasti i da mogu od vladajućih zahtijevati odgovornost. Pošto oni na vlasti drže pozicije više od pola stoljeća, njihova nekažnjivost postala je kronično stanje. Znači li to da je demokracija beskorisna? Bio bih oprezan prije donošenja takvih zaključaka.
Razgovor s Danilom Reyesom dio je dokumentarnog filma Marka Stričevića, objavljenog u specijalnoj epizodi emisije Provjereno Nove TV.
-
Rat na Bliskom istokuIzrael širi invaziju, Teheran nanio težak udarac SAD-u, pogođen kemijski pogon na jugu Izraela
-
"Krenulo je čim smo..."VIDEO Srpski klub iz okolice Vukovara na gostovanju dočekala poznata Thompsonova pjesma
-
"Zastrašujuće"Detalji jezive nesreće u Formuli 1: Mladi as izletio pri brzini 308 km/h!
