Galerija
Krajem prošle godine donesen je zakon kojim će se zanemarivanje osoba s invaliditetom ili osoba starije životne dobi kažnjavati novčanom kaznom od minimalno 10 tisuća kuna ili kaznom zatvora do 45 dana.
A što je s djecom koja skrbe o svojim nemoćnim roditeljima? Za njih državu nije briga. Pravo na status njegovatelja ne mogu ostvariti djeca za roditelje, iako se Nada za vlastitu majku brine 24 sata na dan.
Isto tako bolovanje na račun svog tate Ivana ne može dobiti jer to nije predviđeno. Trebali bi očito ili dati otkaz, pa postati socijalni slučajevi na teret državi, ili smjestiti roditelje u institucije, opet na trošak države.
"Majka je bila jako vedra, jako pozitivna i jako draga osoba. Ona je bila izuzetno požrtvovna. Možda mi zato i nije toliko teško. Neki ljudi kažu da se ne žele brinuti za svoje roditelje jer imaju loša iskustava njima, no moje je sasvim suprotno. Moja majka je meni puno dala i ja njoj to želim vratiti", govori Nada Panić.
Prije devet godina njezinoj se majci dogodilo ono na što čovjek nikada ne može biti spreman, oboljela je od frontotemporalne demencije.
"Ta demencija se dosta dugo nije manifestirala nego kao depresija. Vjerojatno je ona bila svjesna smanjenih kognitivnih sposobnosti i zbog toga se povukla više u sebe, manje komunicirala s ljudima, manje izlazila van. Povukla se u sebe. Više nije bila onako optimistična, vedra, komunikativna osoba kakva je bila prije", priča Nada.
Više nije onakva kakvom je kći pamti. Bio je to odnos pun razumijevanja i ljubavi, zbog toga joj nije teško uz majku provoditi i 24 sata na dan, svih 7 dana u tjednu. Hrani je na špricu, svakih nekoliko sati mijenja joj pelene i čisti sinuse aspiratorom.
"Iz kuće mogu otići na maksimalno 2-3 sata, koliko nju mogu ostaviti da joj ne promijenim pelenu i da ju ne nahranim. I što se tiče disanja, kad ju ostavim, uvijek sam zabrinuta hoću li ju naći živu. Strašno izgleda kad vidite da osoba poplavi, da oči iskoče, da gleda u vas, a vi ne znate što učiniti, kako joj pomoći", govori Nada.
Bez godišnjeg i slobodnog dana, i tako već 9 godina. Ne srami se priznati koliko je teško.
"Najviše mi nedostaje razgovor s majkom. Veseli me što ja svaki dan svoju majku mogu vidjeti, poljubiti ju. Međutim nema više nikakve komunikacije, ona je samo fizički prisutna. Moja majka još trepće, diše i guta", govori Nada.
Bez posla je ostala 2012. godine. Majka se s vremenom sve teže kretala i znala je da uz progresiju bolesti kakva se pripisuje takvu obliku demencije vremena za novi posao jednostavno nema, a potrebniji joj je nego ikad prije.
Odlučila je potražiti način koji bi joj barem djelomično olakšao situaciju. Obratila se Centru za socijalnu skrb i tražila pravo na status njegovatelja. Rješenje je čekala nekoliko mjeseci, a majčino se stanje pogoršavalo. Lijekovi za bolove koji pomažu majci nisu na listi HZZO-a, hrana koja joj je potrebna rijetko se nalazi na policama s akcijskim cijenama. Ministarstvu za demografiju, obitelj, mlade i socijalnu politiku tada je napisala žalbu.
"Odvjetnik je rekao da postoji žalba koja se može napraviti, odnosno tužba zbog šutnje uprave. Nakon što 70 dana nisu odgovorili, on je to i pokrenuo kod upravnog suda. Ja sam se obratila za pomoć Vladi, no oni su mi poslali negativan odgovor."
Pravo na takav status od 2007. imaju roditelji na djecu s najtežim oštećenjima.
2017. godine utvrdila se potreba proširenja prava na statusa njegovatelja i na bračnog ili izvanbračnog druga, odnosno formalnog ili neformalnog životnog partnera. No ista ta prava ne odnose se na djecu ili osobe koje žive u istom kućanstvu i brinu se o nemoćnim roditeljima, sestri, bratu ili ostalim nemoćnim članovima obitelji.
Kakav je osjećaj kada dijete i roditelj zamjene uloge, vrlo dobro zna i Ivana. Ona je tatin jedini oslonac posljednje dvije godine.
"Ja i on imali smo uvijek poseban odnos. Logično je da kada cure idu u šoping, obično vode mamu. Ja sam vodila tatu", prisjeća se Ivana.
Majke nema već 5 godina, a nema više ni šopinga s tatom.
Ivan otac je doživio inshemijski moždani udar i postao osoba sa 100-postotnim invaliditetom. Posljedica je toga oduzetost desne strane – ruke, desnog oka; otežano kretanje, a njegov govor potpuno je stradao.
Dok je Ivana na poslu, susjed Marijan dolazi u obilazak. Sjedi s njim i kaže, razgovaraju.
Da bi mu se govor vratio, potrebni su odlasci na govorne vježbe. Tu nastupa Damir, Ivanin dečko. Dva puta tjedno vozi ga u Suvag jer to Ivana zbog posla ne stigne.
Najveći su problem Ivani odlasci na specijalističke preglede na koje njezin otac ne može i ne želi ići sam.
Teško se sporazumijeva i s njom koja s njim provodi najveći dio vremena. Stoga pokušaj razgovora s ljudima koje ne poznaje za njega predstavlja potpuni horor.
Zakonski, doktor opće prakse Ivani može potvrditi privremenu nesposobnost za rad samo u situacijama kada njezin otac na pregled ide izvan mjesta prebivališta.
Već je propisano da se zanemarivanje potreba osoba s invaliditetom ili osoba starije životne dobi od članova obitelji kažnjava novčanom kaznom od minimalno 10 tisuća kuna ili kaznom zatvora od najmanje 45 dana.
Nadi i Ivani ne treba zakon odrediti da poštuju svoje roditelje i brinu se o njima.
Za ljubav i poštovanje prema roditeljima nije im potreban dodatni poticaj, ali im je itekako potrebna pomoć.
Emisiju gledajte četvrtkom od 22:15 na Novoj TV, a više o pričama iz Provjerenog saznajte na novatv.hr/provjereno
Propustili ste emisiju? Pogledajte je besplatno na novatv.hr
