U komentaru na svojem Facebook profilu don Damir Stojić opisao je svoje dojmove s festivala Ultra, ali i odgovorio na neka pitanja, koja mu je "bezbroj ljudi" postavilo u međuvremenu.
Pročitajte i ovo
Don Stojićev komentar s Facebooka prenosimo u cjelosti:
Voda, bura i Ultra
Zašto si došao na Ultru? Podržavaš li Ultru? Kako se osjećaš na Ultri? Je li Ultra mjesto za svećenika? Ovakva i druga pitanja me bezbroj ljudi – vjernika, partijanera i novinara – pitalo ovih dana. Da, bio sam na Ultri ove godine, kao i prošle, zajedno s pedesetak drugih mladića i djevojaka, volontera iz cijele Hrvatske. U Evanđelju čitamo kako su Isusu postavljali slična pitanja. Mnogi nisu razumjeli Isusovo ponašanje pa su tražili odgovore i objašnjenja. Isus je odgovarao pričama i prispodobama. Priče su puno uvjerljivije od teorija i argumenata jer nas otvaraju za poruku koju nose. Želim stoga odgovoriti na ova pitanja s tri priče…
Primijetio sam djevojku, kasnije mi je rekla da se zove Bethany, iz Irske, kako sjedi sama na nogostupu u lošem stanju. Dugo sam je promatrao. Nitko joj nije prilazio. Kada sam ju upitao kako joj je, rekla je da je sama i da joj nije dobro. Donio sam joj vode. Prebacio sam njenu ruku preko svoga ramena i odveo je do šatora hitne pomoći gdje su je preuzeli i zbrinuli.
Petorica Židova iz Izraela zaustavili su se kod nas kako bi se napili vode. Kad su primijetili da sam svećenik upitali su me vjerujem li da su Židovi još uvijek izabrani narod. Odgovorio sam potvrdno; Židovi su još uvijek izabrani narod jer Bog ne povlači svoje riječi. Ispitivali su moje znanje židovske povijesti spasenja. Osim što sam pobrkao imena žena patrijarha, bili su zadovoljni mojim odgovorima. Na kraju smo zajedno izmolili omiljenu židovsku molitvu na hebrejskom, Sh'ma Israel, a jedan od njih pozvao me u Svetu Zemlju rekavši da je to moja domovina.
Nepoznati Talijan došao je do mene, poljubio mi ruke, zagrlio me i zahvalio što sam tu. Ja sam mu dao križić na čelo i on je otišao dalje. Takvih je susreta bilo mnogo.
Zašto sam došao na Ultru? Papa Franjo poziva nas da izađemo iz naših samostana i da stvorimo tzv. kulturu susreta, da budemo tamo gdje je narod. Za mene salezijanca to još znači da budem tamo gdje su mladi. Na Ultri među mladima nismo propovijedali ili naučavali neku doktrinu. Zapravo, mi smo nauk i doktrinu stavljali u praksu. Dijelili smo vodu žednim ljudima. Ništa drugo. Neki su zahvalili, neki nisu. Neki su stali razgovarati, neki nisu. S nekima smo molili.
Mnogi me pitaju je li bilo nekih neugodnosti ili negativnih iskustava? Da, bila su dva: bura i neki naši mediji. Oba su bile neugodna jer su bacala prašinu ljudima u oči i ometala naš posao.
Na kraju, želim odgovoriti na pitanje je li svećeniku mjesto na Ultri? Prisjećam se Isusa Krista kod zdenca, kad je susreo Samarijanku. S odmakom od dvije tisuće godina, za nas zapadnjake to nije problem, ali u Isusovo vrijeme biti kod zdenca i razgovarati sa ženom Samarijankom bilo je nezamislivo i gotovo sablazno. No Isus je ipak tamo bio. U tom susretu Isus nudi Živu Vodu i krši sve tabue i društvena očekivanja jer je bio spreman učiniti sve za čovjeka. Zato sam ja bio na Ultri.
