Na kraju ostanu samo zubi. Preko njih vas mogu identificirati. Najbolji je savjet paziti na zube više nego na dostojanstvo, jer dostojanstvo ne može pokazati tko ste, ili je možda ispravnije reći, tko ste bili. Vaše zanimanje, novac, dokumenti, sjećanje, ljubavi, neće služiti ničemu. Kada tijelo pougljeni, zubi su ti koji čuvaju identitet, njegovu pravu povijest. Oni koji ih nemaju, pretvore se u šaku jada. Pretvore se u običan pepeo i komadiće ugljena. Ništa više.
Pročitajte i ovo
Ernesto Wesley čitavo se vrijeme izlaže opasnosti. Baca se u vatru, prolazi kroz gust i crn dim, guta slinu s okusom gareži i po pucketanju plamenova prepoznaje od kakvog je materijala namještaj.
Navikao se na krikove očaja, krv i smrt. Kad je počeo raditi, otkrio je da ta profesija posjeduje određenu vrstu ludila i odlučnosti u spašavanju drugoga. Zbog svojih se hrabrih djela ne smatra junakom. Na kraju dana još osjeća njihove posljedice. Radi tih pokušaja da negdje sačuva nekakvu životnu nadu svaki dan ustaje i odlazi na posao.
Njegovih je neuspjeha više nego uspjeha. Shvatio je da je vatra podmukla. Pojavi se tiho, raširi se čitavom površinom, uništi tragove i ostavi samo pepeo. Sve što netko sagradi i posjeduje, proždere u jednom plamenu. Vatra dostiže sve.
Ernesto Wesley ne voli automobilske ili avionske nesreće. Ne voli zgnječeno željezo i još manje kad ga mora piliti. Od motorne mu je pile loše. Dok razdvaja limene komade, nakratko od podrhtavanja tijela izgubi osjećaj za pokrete. Osjeća se ukočeno i poput stroja. Greška je kobna. Kad netko pogriješi, proklet je, osuđen. Neprekidno treba riskirati. Plaćen je za to. Za to služi. Obučavali su ga da spašava i kad pogriješi, pod pogledima koji optužuju njegova se čast vuče po tlu.
Vatra je jedino s čime se voli susresti. Bježati od vatrenih jezika i izmicati se silovitim plamenovima kad naiđu na obilje kisika. Vući se po podu koji pucketa pod utrobom, osjetiti kako toplina prolazi kroz odoru, otpadanje žbuke, urušavanje jednog kata na drugi, žice koje vise, srušeni zidovi. Pucketanje vatre koja mjeri svoje vrijeme otpora, skorašnji čas smrti i, napokon, podnijeti na leđima težinu veću od svoje i spasiti nekoga tko nikad više neće zaboraviti njegovo nejasno lice u crnoj čađi.
Ernesto Wesley je najbolji u svom poslu, no malo njih to zna.
Nasmijao se zrcalu u kupaonici i zatim uzeo zubni konac. Pomno čisti sve procijepe i završava čišćenje tekućinom s okusom mente. Zubi su mu zdravi. Malo krpanja. Na kutnjaku ima zlatnu plombu. Otopio je vjenčani prsten pokojne majke i napravio zub. To je za identifikaciju, ako umre na poslu ili u nekim drugim okolnostima. Zlatni zub se ističe i zbog toga će ga lakše prepoznati.
“Kako je Oliveira?” upita muškarac za pisoarom.
“Rekli su da je dobro”, odgovori Ernesto Wesley. “Ali morali su mu amputirati ruku.”
“Kvragu!”
Muškarac se odmaknu od pisoara i priđe umivaoniku da opere ruke. Pogleda ih i uzdahnu. Voda teče u tankom mlazu bež boje.
“Ova je slavina pokvarena”, reče muškarac.
“Nije to zbog slavine. Ovdje ima malo vode.”
“Ova voda je prljava.”
“Cijevi su stare. Sve je staro.”
“Od toga se osjećam još starije. Jesu li pronašli Guimarãesovo zubalo?”
“Ja sam ga tražio u ruševinama, ali ga nisam našao. Kako su identificirali tijelo?”
“Preko madeža na stopalu. Jedno stopalo ostalo je gotovo netaknuto, kao stvoreno za identifikaciju.”
“Bez zuba, uz trunku sreće.”
“Guimarães je doista imao sreće. Šest tijela žrtava i još nisu indetificirana. Jedan kolega je nestao.”
“Znam... Pereira.”
“Sada preostaje samo vještačenje.”
“Pereira je imao sitne i oštre zube.”
“Grozne i pokvarene.”
Muškarci izmijene poglede u zrcalu i nekoliko sekundi osluškuju zujanje neonske lampe koja povremeno zaiskri dajući do znanja da će svaki čas pregorjeti.
“To su oni ružni zubići koji će ga sad spasiti”, prokomentira Ernesto Wesley.
“Ako uspiju. Ja bih pronašao Pereiru čim bih ugledao te zube.”
“Zube morskog psa.”
Nizak muškarac ispitivačkog pogleda otvori vrata kupaonice. Nosi držač za papir.
“Vas dvojica morate preuzeti nesreću.”
Ernesto Wesley obavi nuždu i zatvori rasporak.
“Sudar dva automobila i kamiona. Ljudi su zatočeni u vozilima.”
“Frederico dobro pili.”
“Danas je slobodan. Samo ste vas dvojica.”
“Koliko žrtava?”
“Šest.”
“Pijanih?”
“Dvoje.”
“Više žalim usranog sakupljača smeća”, promrmlja Ernesto Wesley, koji je dotad šutio.
“Tako je uvijek”, odgovori muškarac.
Dva muškarca krenu za trećim i upute se prema kamionu. Mjesto nesreće je na autocesti, udaljeno oko pet kilometara.
“Puši mi se”, reče Ernesto Wesley.
“I meni. Ne razumijem kako možete imati tako bijele zube.”
“Koristim sodu bikarbonu za izbjeljivanje.”
“Ernesto, vi imate najbolje zube u skupini.”
“A vi imate najbolje sjekutiće koje sam ikada vidio. Savršen trokut koji ostavlja nezamjenjiv ugriz na vašim sendvičima.”
“Vi ste to primijetili?”
“Ja i cijela skupina. Znam po zagrizu kad ste vi nešto ostavili.”
Muškarac zadivljeno namješta sigurnosni poja,s dok se ne začuje škljocaj.
“Ne volim piliti. Zamislim se”, progunđa Ernesto.
“Možda neće biti potrebno.”
Ernesto Wesley pogleda u nebo. Puno je zvijezda, ali mjesec se još nije pojavio. Zagleda se bolje i okrene glavu na drugu stranu. Nije ga pronašao.
“Mislim da će biti teško. Nešto mi je govorilo da ću danas koristiti motornu pilu”, prokomentira Ernesto Wesley.
“Mrzim pijance”, promrmlja drugi.
“I ja”, složi se Ernesto Wesley.
“Kao da mi je jučer umrla sestra na cesti Colinas.”
“Sjećam se. Morao sam izvlačiti čovjeka iz olupine. Bijedni ćelavac.”
“Presjekao ju je napola.”
“Sjećam se i toga.”
“Tad sam ga htio ubiti. Dotle je došlo, ah, da sam htio ubiti čovjeka.”
“Plaćeni smo da spašavamo čak i bijednike, ćelavce i pijane kurvine sinove.”
“Ja sam umoran od toliko sranja neodgovornih ljudi.”
“Morat ćemo živjeti s tim smradom. Na kraju krajeva, plaćaju nas za to”, zaključi Ernesto.
Ernesto Wesley pomirljivo spusti glavu. Oči mu gore, pune se suzama. Nije plakao već tri godine.
Ne može odonda. Suze mu ispare od vreline vatre. Među muškarcima ponovno zavlada tišina. Umorni su, no naučili su djelovati na poticaj. Poznaju već svoje granice i one su rastezljive.
Autocesta vodi uz rijeku i Ernesto Wesley iz daljine promatra površinu stisnutih očiju, dok pokušava dosegnuti granicu slatkovodne, prljave, mutne vode, kao da u praznim prostorima koji se prema kraju sužavaju pokušava pronaći neki smisao ili sudbinu, ali nije uvijek moguće vidjeti dalje nego što pogled seže. Ernesto Wesley gorostas je širokih ramena, duboka glasa i četvrtaste brade, i zato u njegovim očima sve postaje maleno. One su duboke, crne i izrazito sjajne. No ne sjaje od sreće, osim kad se divi i suprotstavlja vatri. Kad se prijeđe vatrena granica sjaja njegova pogleda, ne postoji ništa osim posljedice. Njegova duša gori, a dah mu miriše na čađu.
Do svoje šesnaeste godine, Ernesto Wesley doživio je četiri požara u kućama u kojima je živio. Vatra koja bi se pojavila krišom u nekoj od prostorija neprestano je tjerala njegovu mirnu obitelj. Nikada nisu bili ozbiljno ozlijeđeni. Posljednji put spasio je život najstarijem bratu Vladimilsonu, koji je ostao zatočen u sobi jer su se vrata zaglavila. Ernesto Wesley bojao se vatre i uznemirio bi se čak i kad bi se suočio s izvorom topline ili naletom toplog zraka. No kad se vratio u kuću spasiti brata, prvi put se opekao. Zatečen, shvatio je da mu vatra ne može nanijeti zlo. Nije ga boljelo ni peklo. Stavio je onesviještenog Vladimilsona na ramena i više nikad nije propustio priliku da se nađe ispred vatre.
Ernesto Wesley ne osjeća kad mu vatra prži kožu. Boluje od rijetkog poremećaja, prirođene neosjetljivosti na bol, strukturne deformacije perifernog živčanog sustava. To ga čini neosjetljivim na vatru, noževe i šiljke. Otad neprestano eksperimentira s vatrom.
Zatajio je bolest kako bi ga zaposlili: da su znali kakvim se opasnostima izlaže, možda mu ne bi dali posao. On može hodati po vatri, prelaziti goruće stupove i izdržati napade plamenih jezika. Bude opečen, ali ne osjeća to.
Rijetki s tom bolešću dožive zrelu dob. Ima ljubičaste ožiljke po čitavom tijelu.
Naučio je dirati se kako bi osjetio je li mu neka kost iščašena. Već je slomio noge, rebra i prste. Ernesto Wesley pomno se brine o vlastitom tijelu i vjeruje da je ta bolest više od kliničke patologije: ona je dar. Bez osjećaja bola, njegova je hrabrost još veća i omogućava mu da ide kamo nitko drugi ne bi mogao, ili možda samo nekolicina.
Redovito ide na preglede i testove kako bi bio siguran da je sve u redu s njegovim tijelom i zdravljem. Uvjerio se da može izdržati više od ostalih. Međutim, jednu vrstu boli osjeća. Njegovo srce pati od neizlječive bolesti: boli zbog gubitka. Ona ga ozbiljno muči.
Nasred autoceste svjetlucaju crvena i žuta svjetla. Dva policajca usmjeravaju automobile u jedan trak. Kamion se zaustavi i oni izađu. Asfalt je još vruć, posljedica vreloga dana.
Iz daljine Ernesto Wesley nazire zamršeno klupko zdrobljenog željeza. Sudarila su se dva automobila i jedan kamion. Stopili su se. Radit će više nego što je mislio. Odjene poseban kombinezon, čelične rukavice, kacigu za varenje i zgrabi motornu pilu za oslobađanje žrtava iz željezne mase. Čeka da krene u akciju. Druga ekipa već je došla. Ernesto Wesley samo će trebati srušiti stabla. To obično izgovara kad razdvaja željezo.
“Žrtava je pet, točnije šest. Tri su zatočene u vozilima, uključujući jednog psa. Dvije su već prevezene u bolnicu”, reče jedan od vatrogasaca iz druge ekipe.
Ernesto Wesley provjerava stanje automobila i kamiona. Vozač kamiona jedini nije ozlijeđen. Stoji pored vatrogasaca i nastoji pomoći. To mu je već peta nesreća i iz svih se izvukao. Vatrogasce brine četvrtasta pločica zavarena za kamion. Zapaljiva tekućina. Kemijsku eksploziju najteže je preživjeti poslije požara. Jedan od vatrogasaca obavi provjeru i zaključi da nema opasnosti od curenja. Ernesto Wesley uključi motornu pilu i više ne čuje ni jecaje, ni sirenu, ni bilo što drugo. Zaronio je u anestetičko divljanje pile i u zaglušnu buku koju proizvodi trenje oštrice dok reže željezne čvorove.
Jedino što se Ernestu Wesleyu sviđa u tom mukotrpnom poslu jesu iskre koje gole lete u zrak u nervoznu plesu. Neke od njih ne rasprše se uvis, nego se spuste i padnu na tlo.
Djevojčica od pet godina blokirana je i pri svijesti. U krilu joj je zgnječeno štene labradora. Čitavo lice prekriveno joj je krvlju životinje, no ona je stalno doziva. Morat će prepiliti štene zajedno s dijelovima automobila; nevolja je što će za djevojčicu to biti trauma. Najprije će morati ukloniti glavu, a zatim ostale dijelove. Da nije bilo štenca, djevojčica bi bila mrtva. Ernesto Wesley ne smije se uznemiriti. Mora srušiti stabla. Iako svaki put kad spasi dijete osjeća kako mu srce puca, druge ne zanimaju njegovi osobni problemi. U tom poslu ne smije se osjećati tuga zbog vlastitih tragedija. Emocije nisu dopuštene. To je prije svega djelatnost od koje karakter očvrsne i pripremi se i za gore situacije. Sve se čini beznačajnim u usporedbi sa smrću. Smrt koja nije smirena, koja ne uspavljuje, nego naprotiv, koja ljude trga na komade, unakazi ih i pretvori u rastavljene dijelove.
Smrskane lubanje, zgnječeni i razdvojeni udovi. Kada netko u stanju šoka shvati da mu je stopalo dva metra dalje ili da mu je noga pala u šupljinu koja odvaja trakove, nikada to neće zaboraviti. Izgubiti se može ljubav, novac, poštovanje, dostojanstvo, obitelj, titule i društveni položaj. Sve se to može vratiti, no odrezani ud ništa neće vratiti na mjesto. Pili glavu psića i dio kontrolne ploče. Frcaju krv i komadi željeza. Djevojčica je u šoku. Uspijeva izdržati i nakon dva sata izlazi iz željezne mase i nosi jednu šapicu. Najdirljivije je bilo spašavanje djevojčice, no najteže će biti spasiti joj roditelje. Ako se Ernesto ne bude posve usredotočio, otac će ostati bez jednog uda.
Zadaću dodatno otežava jaka kiša, koja pada već četrdesetak minuta i koja mu je posve smočila kombinezon. Svi djeluju umorno. Preostala je samo nekolicina znatiželjnika. Najumorniji od svih je Ernesto Wesley i to postane očito kad mu pila zakrivuda između zupčanika vozila, zapleše u ruci i dosegne muškarčev list. Stane na trenutak. Duboko diše. Pogleda na obje strane. Pili već pet sati.
“Ovom čovjeku treba zamjena”, naredi šef operacije.
Drugi vatrogasac, koji je došao zajedno s Ernestom Wesleyem, preuzme rukovanje pilom.
Obukavši zaštitnu odoru, potapša Ernesta Wesleya dvaput po leđima.
“Sad je na mene red. Odmori malo. Čovječe, grozno izgledaš.”
“Rekao sam ti da mrzim piliti. Užasno me boli glava.”
Majka je već mrtva kad je vatrogasac pokuša izvući. Moguće joj je opipati bilo jer joj glava visi iznad stražnjeg sjedala pokraj otvorena prozora. Mora piliti još sat vremena. Iskre povremeno vrcaju, a kad zapaljiva tekućina procuri a da to nitko nije primijetio, to znači smrt. Najgore je što pogreška jednoga utječe na sve ostale. Ne smije se pogriješiti. No kad se pogriješi, najčešće je smrtonosno. Vatrogasac koji je pilio odletio je na drugu stranu autoceste dok je Ernesto Wesley uzimao analgetik pokraj ambulantnih kola. Tijelo čovjeka u plamenu visoko je letjelo u zoru.
Osjećao je kako mu se koža skuplja, kosa kovrča, i još živ, udarivši o asfalt, čuo je kako mu kosti pucaju u dodiru s plamenom, koji je ubrzo zahvatio i utrobu. Pretvarao se u životinjski ugljen i osjećao je snažan miris svoje zapaljene kože, mišića, živaca i kostiju.
Zubi su mu bili netaknuti i čak su se i mrtvozornici složili: to su bili najbolji sjekutići koje su ikad vidjeli na mrtvacu.
S portugalskoga prevela Petra Petrač.
DNEVNIK.hr pratite putem iPhone/iPad | Android | Twitter | Facebook
