Zaraza se proširila iz regije uz granicu DR Konga s Južnim Sudanom i Ugandom. Radi se o području s mnogo rudnika zlata, prometno je aktivno i trajno destabilizirano oružanim nasiljem. Dva slučaja otkrivena su u Ugandi.
"Muškarac iz Konga ušao je u Ugandu, zatražio pomoć u bolnici i umro. Napravljeni su testovi i ustanovljeno je da je imao ebolu", izjavio je zvaničnik.
Virus je potvrđen i 400 km južnije u gradu Gomi, u još jednoj regiji svježe pogođenoj ratom, čije dijelove kontroliraju pobunjenici protiv vlade u Kinšasi.
"Iskreno, uistinu se bojimo ove epidemije ebole. O eboli slušamo već nekoliko godina, najprije u provinciji Equateur, zatim u Sjevernom Kivuu, a sada i ovdje u Gomi, što uistinu slama srce. Nesigurnost je već sama po sebi problem, a sada se tome pridodala i ova bolest", rekao je stanovnik Gome Alain Bisimwa.
Radi se o rjeđem soju Bundibugyo, protiv kojeg nema cjepiva. Dosad je prouzročio epidemiju 2007. u Ugandi i 2012. u Demokratskoj Republici Kongo. Smrtnost je bila između 30 i 50 posto. Od 90-ih godina prošlog stoljeća epidemije ebole pojavljuju se češće. Tada još ograničene na zabačena ruralna područja, od prošlog desetljeća pojavljuju se i u urbanim zonama. Prije desetak godina u zapadnoj Africi od ebole je umrlo više od 11 tisuća ljudi.
"U Africi moramo početi govoriti da moramo sami proizvoditi cjepiva i lijekove koji su nam potrebni, jer ne možemo svaki dan kada izbije epidemija biti u stanju panike. Trenutačno sam u stanju panike jer ljudi umiru, a ja nemam lijekova niti cjepiva kojima bih pomogao zemljama", poručio je sugovornik.
Zbog slabog sustava testiranja i kontrole zaraze, rjeđi soj ebole širio se tjednima prije nego što je ustanovljeno da se radi o njemu. Svjetska zdravstvena organizacija proglasila je epidemiju krizom od međunarodnog značaja. To je razina niža od pandemijske krize kakva je pratila covid 19. Još uvijek ne preporuča zatvaranje granica.
