Slika nije dostupna
Slika nije dostupna

Medijski je prostor osvojila vijest da su mladići osumnjičeni za brutalno premlaćivanje mladog Zagrepčanina Luke Ritza, koji je od posljedica toga deset dana kasnije preminuo, na sudu zbijali šale, smijali se i puštali glazbu s mobitela te se bez razmišljanja izjasnili kao nevini.


Javnost je potresena. Ako je tome doista tako, s pravom. Jer, mladić je pretučen bez ikakvog razloga i njegova je smrt besmislena koliko takva smrt samo može biti. A ti mladići, bez obzira pokaže li se da su za tu smrt odgovorni ili ne, takvim ponašanjem, čini se, ne pokazuju nikakvu sućut, nikakvo žaljenje zbog izgubljenog života jednog nevinog mladića.

'Burne' devedesete i 'kultura' nasilja

Vezani članci Branimir Glavaš na Facebooku Glavaš opet divlja na Facebooku, sada mu je meta Pupovac: ''Ako Pupijeva produžena ruka proradi...", "Mislimo isto" Zaštitna maska, ilustracija Policajac ubio studenta jer nije nosio masku: "Razljutio se jer je očekivao novac i zapucao..."

Sveprožimajuća korupcija zagadila je društvo toliko da se ne može (pre)živjeti ako nos nije začepljen, što pristojni ljudi i čine. Pa čemu se onda čudimo?

No, u tom, kao i mnogim drugim slučajevima maloljetničkog nasilja, vandalizma i potpunog nedostatka sućuti za druga ljudska bića zapravo, i nažalost, nema ništa čudno. Jer ono što svakodnevno ti mladi ljudi gledaju na televiziji, čitaju u novinama i na internetu te slušaju od roditelja, ni ne može voditi u nekom drugom, pogotovo ne pozitivnom smjeru. Već gotovo 20 godina u Hrvatskoj vlada 'kultura' nasilja. Od nastanka države. I tu ne treba trošiti previše riječi na nasilje u filmovima ili crtićima jer djeca asimiliraju stvari prvo i osnovno iz svoje realne, a ne virtualne sredine. Govorimo o pravom nasilju sa stvarnim akterima i pričama koje nemaju veze s ratom. A stotine tih aktera tijekom 'burnih' devedesetih, ali i u prvom desetljeću 21. stoljeća, česti su 'ugledni' gosti na raznim društvenim hepeninzima, od sportskih natjecanja, do donatorskih večera, javnih tuluma u najpopularnijim klubovima...Pojavljuju se na naslovnicama, o njihovom životu zanima se javnost, uspješni su, ili barem 'kontroverzni' poslovni ljudi. Devedesetih godina djeca su odrastala uz takve realne likove i učila da to što se slikaš na naslovnicima crne kronike ili ti tamo barem često navode ime, ne znači da ne možeš biti na slobodi, voziti bijesne automobile i imati brdo para, a da te nitko ne pita otkud ti sve to.

Tihi mehanizam sveprožimajuće korupcije 

Početkom ovog desetljeća stvari postaju sofisticiranije. Više nije poželjno rasturati terencem cvijeće ispred HNK, pucati po ulici, ispaljivati projektile i općenito činiti takve očite i bučne (ne)radnje. No, zato je na velika vrata ušao tihi mehanizam, kako vidimo u posljednje vrijeme, sveprožimajuće korupcije, začete istih tih devedesetih, koji je toliko zagadio atmosferu u društvu da pristojan čovjek ne skida prste sa čvrsto začepljenog nosa. Već odavno se na priče o korupciji, zloporabi položaja, nepotizmu i sličnim 'dičnim' radnjama odmahuje rukom. Građani se ponekad pitaju zašto mediji o tome više ne izvještavaju, no mnogi od tih kritičara ni sami ne čitaju takve teme kada na njih nalete. Naprosto, svima je već muka od svega toga.

'Pojeo vuk magare'

A djeca se i dalje rađaju. I rastu. Hvala Bogu. No, u posljednje vrijeme 'uče' kako je potpuno normalno da budete neki od čelnika velikih državnih tvrtki iz kojih u medije curi afera za aferom, a u kojima se spominju ogromni novčani iznosi koji nedostaju ili su nekome nezasluženo otišli. Onda slušaju svoje roditelje - poštene, ponižene i uvrijeđene hrvatske radnike - kako prepričavaju to što su pročitali ili čuli i kako je 'pojeo vuk magare', a onda se žale da ne znaju gdje naći novac za sve te silne udžbenike, koji više nisu besplatni. Ali na kojima je također netko dobro zaradio. A djeca ih u čudu gledaju i nije im jasno zašto njihov tata, a ne neki drugi striček, nije u novinama i na televiziji glavna vijest. I nema dobro odijelo, kravatu i veliku plaću. Ta ista djeca mogla su čuti i prostodušno, u cijeloj toj gomili afera više-manje nevažno, ali znakovito nedavno priznanje stanovitog Rade Buljubašića, koji kaže kako zna da nije u redu da plaću prima od HEP-a, a radi u HDZ-u, i koji je otkupio stan po povlaštenoj cijeni, a na novinarski upit o svemu tome odgovara sa 'znate kako je to u Hrvatskoj'. U pravu je.

Tako je to u Hrvatskoj

Da, tako je to u Hrvatskoj, društvu potpuno izvrnutih vrijednosti, koje štuje lažne heroje i idole, gdje su moralna, ekonomska i politička odgovornost osobine kojih se čim prije treba riješiti želite li biti 'uspješni' i gdje medijski prostor pune 'zvijezde' lažnog ili tamnog sjaja, a za dobre vijesti ne da nema mjesta, nego ih uopće nema da bi ih se moglo objaviti. I čemu onda čuđenje i potresi kada stignu loše vijesti u kojima mladi igraju glavnu ulogu? Čemu čuđenje njihovoj neosjetljivosti za druge? Od koga i što ti isti mladi uče već gotovo dva desetljeća? Lako je sve svaliti na roditelje i školu. Gdje je odgovornost institucija i onih koje su njihovi roditelji izabrali da za njih i njihovu djecu stvore društvo boljitka, umjesto da učinkovitim, ali u principu primitivnim mehanizmima korupcije i nepotizma, državu pretvore u kaljužu iz koje bježi svatko tko može i ima kamo? Na to pitanje treba dati jasan odgovor i uprijeti prstom kako bi se problemi počeli rješavati. I to ne zato da bi mogli sebi pogledati u oči, jer za to je odavno prekasno. Nego kako ti sada mladi ljudi jednog dana ne bi zazirali od ogledala u svojim skupim, tko zna čijim novcem kupljenim kupaonicama.