Nika Pinter, odvjetnica Slobodana Praljka, po povratku u Zagreb dala je izjavu za Novu TV. Emotivno je ispričala kako je doživjela cijelu situaciju u Haagu.

Galerija


S Nikom Pinter u zagrebačkoj zračnoj luci razgovarala je reporterka Nove TV Tatjana Krajač.

Nakon svega što se jučer dogodilo u sudnici, sinoć ste bili na policiji - u kojem smjeru ide istraga?

Istraga želi utvrditi što se dogodilo u sudnici. Koliko god imam informacija, pružila sam ih, jer mislim da je u interesu da se utvrdi kako se to moglo dogodilo.

Kako ste Vi sve to doživjeli?

Nisam doživjela, nisam još svjesna. Naime, ja sam još uvijek u šoku. Iako ne bi trebala biti u šoku, ali ono što sigurno želim reći - potpuno razumijem Slobodana Praljka i razumijem da on s presudom da je ratni zločinac nije mogao živjeti. To razumijem. Samo ne znam kako je to izveo.

Je li bilo kakvih naznaka da bi se tako nešto moglo dogoditi?

Ne. Bilo je davno kad smo počeli, kad je rekao da ni jednu minutu ne želi biti ratni zločinac. Ali to ne znači ništa. Mi smo se zbilja silno trudili i ono što je najvažnije - znam da je svaki odvjetnik jako subjektivan i hoće reći: 'Moj klijent je najsjajniji i najbolji'. Ali Praljak je doista najsjajniji, najbolji, najpošteniji klijent i čovjek kojeg sam upoznala i kojeg sam znala. Doista. I potpuno razumijem da takav častan čovjek nije mogao staviti lisice na ruke i otići natrag u zatvor. Pa makar na jedan dan.

Otvorilo se pitanje kako je uopće moguće u sudnicu unijeti bilo što, pa tako i sredstvo kojim će si čovjek oduzeti život. Vi ste ulazili u tu sudnici prilično često. Kakve su tamo kontrole?

Prije nego ulazimo u sud, prolazimo kroz rendgenske kontrole. U sudnicu odvjetnici mogu ići sa svojim torbama. Međutim, optužene osobe koje imaju svatko svoju prostoriju, stoji stražar ispred njih. I kad sam išla Praljku u posjet, nisam smjela imati niti torbu, niti išta u džepovima, ni mobitel ni cigarete. Kontrole su vrlo ozbiljne. Kako se ovo dogodilo, ja to jednostavno isto ne mogu shvatiti. Naknadno popodne sam gledala, samo malo i bilo mi je dosta.. ali sam vidjela sliku moga generala i vidjela sam da sa svake strane njega sjede dva gospodina koji ništa ne reagiraju. Znači oni isto ne vide. Kraj njega sjede i ne vide. Ne znam. Ne znam. Ne znam kako. Ali, to je bila njegova odluka, on je tako htio i ne mora živjeti ni jedan dan s lisicama na rukama i sa stigmom ratnog zločinca. Nažalost, ova je presuda pravomoćna, tu nema nikakvih pravnih lijekova.

Politika u Hrvatskoj je odlučila pobijati i naći načine i mehanizme za pobijanje presude. Mislite li da je to moguće i mislite li da je to dobra poruka?

O politici u Hrvatskoj ne mislim ništa, jer 13 godina nije poduzimala ništa kad je moglo, što bi reklo kad je grmilo nije ih bilo. Što će sada poduzeti ne znam. Praljka više nema, jedino u odnosu na ostalu petorku. Ako poduzmu neku reviziju, mogu po pravilima, to postoji, mogu to pokrenuti. Ali mislim da je to sve skupa neozbiljno.