Emisiju će iz Vukovara s gostima komentatorima voditi Ivana Petrović i Andrija Jarak, a urednica emisije je Ivana Ivančić.
Pročitajte i ovo
Uoči tužne obljetnice iskusna komentatorica i reporterka Nove TV Ivana Petrović opisala nam je svoj pogled na Vukovar.
U Vukovar sam odlazila i prije Domovinskoga rata u posjete kolegici. Taj prelijepi grad uvijek me podsjećao na more zbog čamaca privezanih uz obalu i brodova koji su trubili ploveći Dunavom.
U veljači 1990. pojavili su se prvi znakovi onoga što će se u Vukovaru dogoditi. Nitko nije na to previše obraćao pozornost – već na bujajući srpski nacionalizam u Kninu, koji je zatresao političku situaciju u tadašnjoj Hrvatskoj u ljeto 1989.
Napad na Vukovar, kojem je prethodilo niz tragičnih događanja, uključujući i masakr hrvatskih redarstvenika u Borovu selu – označio je početak rata i krvave drame kroz koju je Grad prošao. Slom herojske obrane Vukovara zatekao me u Osijeku. Sjećam se kad je Tadeusz Mazowiecki, posebni izaslanik komisije za ljudska prava UN-a, u listopadu 1992. kazao da se na Ovčari nalazi masovna grobnica, a Madeleine Albright potom pokazala američke satelitske snimke. Sjećam se i ekshumacije Ovčare 1996., a masovnu grobnicu je do tada čuvao UNPROFOR.
Kad je završio proces mirne reintegracije u siječnju 1997., u lipnju je organiziran Vlak mira za Vukovar. S predsjednikom Tuđmanom na tom su vlaku bili svi političari, predstavnici županija, mnogi uglednici i predstavnici diplomatskog zbora. I novinari, među kojima i ja. Velika je bila emocija kad je Zagreb ispraćao vlak. Iz vagona u kojem sam bila sjećam se Tereze Kesovije, koja je bila uobičajeno bučna i vesela, i Kiće Slabinca, koji je obilazio sve kupee u vagonu.
Sjećam se kad je pri ulasku u Vukovar vlak kamenovan. U svakom vagonu je bilo i nekoliko naoružanih "sigurnjaka". Vidjeli smo četnike, ali baš četnike sa šubarama i njihovom crnom zastavom. Vlak su, stojeći uz prugu, osiguravali policajci, posloženi po Erdutskom sporazumu. Hrvati su pozdravljali vlak, a srpski policajci su uglavnom vlaku bili okrenuti leđima.
Kad smo stigli u Vukovar, izlazak na željezničkoj stanici u predgrađu jer se do centra još uvijek nije moglo – djelovao mi je nestvarno. Bio je to trenutak velike sreće. Predsjednik Tuđman je tada održao legendarni govor o pobjedniku koji prašta i ne sije novo sjeme zla.
Dugo vremena nakon toga, u Vukovaru sam bila kad je na Ovčaru dolazio predsjednik Srbije Tadić. U međuvremenu su moja veza s Vukovarom bili haški procesi. Milošević je umro bez presude, Hadžić isto, a za Šljivančanina Mrkšića i Radića znamo kako su prošli. Najviša linija JNA-a i KOS-a pred tim sudom nikad nije optužena za razaranje Vukovara.
Ponovno sam otišla u Vukovar za 25. obljetnicu sloma obrane Grada, a u međuvremenu sam nekoliko puta tamo bila i privatno. Pomaci se vide, ali se vidi i to da je Vukovar ostao u "crnoj rupi" međunarodne pravde, od koje se mnogo očekivalo. S vraćanjem hrvatske vojske u Vukovar doselilo se i puno mladih obitelji koje tamo započinju svoj život. Vukovar ima potencijal ponovno biti privlačan grad za život. Da bi se to ostvarilo u punini, potrebno je izvidati rane prošlosti, što nije ni lako ni jednostavno. I potrebno je da hrvatska i srpska djeca idu zajedno u školu i zajedno odrastaju u njihovu gradu.
Aktualno
''Vukovar nije pao. Stablo pada, grad ne može pasti'': Andrija Jarak otkrio nam je zbog čega je plakao u Vukovaru
