Slika nije dostupna
Slika nije dostupna

Hodanje po žeravici jedan je od najstarijih duhovnih obreda na svijetu. U Bugarskoj je UNESCO zaštitio Nestinari plesače koji na dan sv. Helene i Konstantina bosonogi plešu na vatri.


U starom Rimu tko je mogao neozlijeđen prijeći preko žeravice, bio je oslobođen poreza, a gotovo od pamtivijeka ljudi različitih kultura vjeruju da ovaj ritual ima sposobnost mističnog iscjeljenja. Josip je yogi, učitelj Šiva Joge, a za hodanje po žeravici i sam je nekoć mislio da je nemoguće, sada pak vodi druge.

Krešo već 4 godine hoda po žeravici, i to radi kako bi se oslobodio svakodnevnih problema, doslovno ili preneseno rekli bismo pomalo mazohistički ih spali. Time, tvrdi, vraća energiju baš kao i Korana koja je došla još jednom prošetati po žeravici. Bilo me je ajko strah, no skupila sam hrabrosti i zakoračila na užarenu podlogu, a na tabanima ni jedna opeklina!

Bol samo kratkotrajna

Iako sam 4 puta prešla preko 800 stupnjeva, nisam mogla prestati gledati u svoja neozlijeđena stopala. Znanstvenici su proučavali ovaj fenomen, no što se točno događa, nitko ne zna sa sigurnošću objasniti. Stanje uma uvelike pridonosi doživljaju boli. Mene je zaista peklo, ali bol bi prestala čim bi kročila na tlo. To svejedno ne objašnjava činjenicu da opeklina nema. Neki znanstvenici vjeruju da je stvar u zraku koji hladi nogu dok radimo korak, drugi pak vjeruju da je odgovor u cirkulaciji-odnosno u jakom protoku krvi u stopalu.

Dok će tisućljetni hod po žeravici ostati nerazjašnjen, onaj drugi naoko nemoguć način hodanja -hod na žici itakao je objašnjiv. Najpoznatiji nemogući podvig izveo je Francuz Phillipe Petit prehodavši na žici zračnu liniju među nekadašnjim tornjevima blizancima u New Yorku. Nekoć su se time bavili cirkusanti i tek pojedinci, danas se iz toga razvio sport-slackline.

Puna dva sata...

Ne hoda se po žici već po trakama nalik na kamionske gurtne. Robert se bavi slacklineom tri godine i tvrdi, stvar je u ravnoteži i naravno volji. Iskreno, mislila sam da je ovo mačji kašalj, ni visina, a ni dužina nije strašna. Ali već nakon prvog koraka, uslijedilo je iznenađenje, ravonteži niti traga. Traka je široka tek tri i pol centimetra, a duga sedam i pol metara. Jednostavno sam morala pronaći težište, što, vjerujte mi, nije bilo ni najmanje jednostavno.

I nije mi ništa drugo preostalo nego nastaviti, i opet, i opet ,i opet... Dva sata bilo mi je potrebno da prehodam 7 i pol metara odjednom, bez pada. Po vodi naravno nisam ni pokušala hodati, to je jednostavno nemoguća misija. Tek rijetki kukci ili gušteri poput Isusovog guštera mogu se kretati po vodi, mi ljudi nemamo šanse. Mi možemo biti samo dovoljno brzi hodajući po žeravici ili u traženju vlastite ravnoteže. Ipak granice naših mogućnosti samo su u našim glavama-jer kada pobijedite sami sebe mjerilo nemogućeg postaje vrlo nemoguća stvar.