"Jako je važno da mi Hrvati odemo van, da shvatimo koliko nam je loše vani, a dobro u Hrvatskoj"

U Uredu predsjednice se za Dane otvorenih vrata za iseljenike i Hrvatske manjinske zajednice okupilo njih oko 600 iz 36 zemalja - sa svih kontinenata. Neki su tu na godišnjem odmoru, neki na Hrvatskim svjetskim igrama, a neki su stigli samo zbog susreta s Predsjednicom.

Pročitajte i ovo nepoznata lokacija Grabar-Kitarović podnijela zahtjev za uredom: Još ne znamo koliko ćemo to plaćati ODLJEV MOZGOVA Problem koji postaje sve veći: Hrvatska je četvrta na svijetu po broju iseljenih visokoobrazovanih ljudi

Reporterka Dnevnika Nove TV Barbara Štrbac je razgovarala s iseljenicima i doznala koja je najveća prepreka njihovu povratku u Hrvatsku.

"Prije svega kazali su da to najčešće treba biti odluka cijele obitelji. Ne događa se često da se odluči vratiti samo jedan član, a pogotovo iz udaljenih prekomorskih zemalja. Osim toga tu je jezična barijera - druga, treća generacija iseljenika nerijetko slabije govori hrvatski jezik. I ono možda najvažnije, to je ekonomski dio - boje se da u Hrvatskoj neće naći posao i osigurati egzistenciju za sebe i svoju obitelj. No, ima i onih koji su se odlučili vratiti. Evo, sa mnom je Alexandar Sirois", javila se s Pantovčaka Barbara Štrbac.

Vi ste se kao dječak vratili u Hrvatsku, tu ste završili osnovnu i sad ste ponovno u Kanadi gdje studirate, ali ste odlučni u namjeri da se vratite u Hrvatsku. Što vas to toliko privlači?

"Moram priznati da se jedva čekam vratiti. Mislim da bi to trebao biti san svakog povratnika, ali i san onih koji žive ovdje. Jako je važno da mi Hrvati odemo van da u biti shvatimo koliko nam je loše vani i dobro tu. Patimo općenito od tog kompleksa manje vrijednosti. Ne znamo što u biti imamo i svi bi barem jednom trebali otići van da vide koliko je lijepo to sve što imamo kod nas, da bi mogli ići dalje i nešto napraviti s ovom zemljom, a ne samo kukati koliko nam je loše tu i tražiti negdje zeleniju travu".

Može li se u Hrvatskoj živjeti? Od čega se može živjeti, kakva je plaća, je li to dovoljno mladom čovjeku?

"A gledajte, nigdje život nije lagan. Neće vam se nigdje ništa servirati na srebrnom pladnju. Znam da često ljudi misle da će biti bolje u Irskoj spavati u sobi s njih pet i jedva preživljavati. To isto tako mogu reći za Kanadu. Moji su došli bez ičega i 10 godina su bili gladni i mučili su se puno dok se nismo vratili i tu nam je, na kraju krajeva, bilo puno bolje. Što se tiče plaća... jasno da je teško, jasno da je Hrvatska ima svojih i strukturnih i društvenih problema koje moramo riješiti, već je bilo i vrijeme, ali to će doći. To možemo mijenjati jedino ako ćemo prestati gledati sebe i početi gledati prema naprijed i kako možemo promijeniti sve ovo, da jednog dana dostignemo jednu Irsku ili Kanadu i da ljudi žele doći k nama".

Sigurno ste u kontaktu s drugim Hrvatima u Kanadi. Što oni kažu, što njih priječi u povratku i ako bi se vratili, u kojem slučaju bi se vratili?

"Moj cimer je Hrvat treće generacije u Kanadi i njemu je ponajviše problem jezik. Mi tamo nekmamo nikakvih škola, ima u sklopu Crkve svake subote, ali tamo naučite "hvala, molim i Dinamo". Dakle, to su neke osnove nažalost. Ponajprije tu se trebamo fokusirati, na jezik. Na hrvatskom sveučilištu postoji samo kvota za dvojicu ili petoricu studenata stranaca, ovisno o kojem se smjeru radi. A ukoliko se ne prijavljuju kao stranci oni moraju pisati državnu maturu. A državna matura je na hrvatskom naravno. Tako da je to prvi i osnovni problem s kojim se moramo pozabaviti".

Ulaže li Hrvatska dovoljno u sve što bi trebala učiniti da bi privukla povratnike i što bi zapravo još trebala učiniti?

"Nažalost, sve većinom ostaje na riječima. Ovo je bila super inicijativa od Predsjednice, svaka joj čast, i to je korak prema naprijed ja se nadam. Samo se bojim da bi to opet moglo ostati na riječima".