'Bosonogofobija - duboko ukorijenjen hrvatski strah'

Pročitajte i ovo Fotografije i grafički prikazi Todorić objavio detalje "Internacionalne skupine za neprijateljsko preuzimanje Agrokora" "O povijesnom kriminalu" Todorićevo svjedočenje na blogu: "Hrvat sam, živim u Zagrebu, rođen 1951. godine..."

tri vijesti o kojima se priča "OBJAŠNJENJE" I "ISPRIKA" VIDEO Oglasio se muškarac koji je gazio ruže za ubijene žene Poziv Domagoja Mikića Ova pošast razara obitelji i uzima živote, a sve je dostupnija. Slomljeni otac: "Bili smo povezani kao prst i nokat. A onda se jedne noći nije vratio kući..." napad duž granice Počeo novi rat: Izvedeni zračni udari, propao mirovni sporazum

Kad je vidjela nećakinju svog supruga kako usred ljeta samo u peleni puže po pločicama blogerica s bloga Hrvatska ili Nizozemska prvi put je shvatila da za općepoznatu hrvatsku alarmantnu frazu bos-po-pločicama Nizozemci nikad nisu čuli.

'Oni puštaju djecu bosu po pločicama!', govorila bih svakome tko bi me htio slušati dok bi moja mama, prijateljica, susjeda ili kolegica s posla šokirano odmahivala glavom. Ništa više nije bilo potrebno reći. Oni su ludi. U idućim godinama moje je strpljenje neprestano bilo na kušnji.

Sjedili bismo, recimo, s prijateljima na terasi – u jaknama, dok bi se njihova djeca oko nas igrala u kratkim rukavima, kratkim hlačama i – bosa.

„Zar im nije hladno?“ nisam mogla izdržati.
„Kaat, Rees, je li vam hladno?“ pitao bi ih otac.
„Ne.“.
I tu bi razgovor završio.
Mene taj odgovor ne bi ni malo smirio (Trebao im je jednostavno reći da se obuku!), ali nastojala sam ne reći više ništa.

Jedna činjenica mi je, međutim, bila posve nelogična. Nizozemske bolnice nisu bile pune djece s upalom pluća ili nekim drugim teškim posljedicama pothlađenosti. Zapravo, činilo se da nizozemska djeca nisu ništa češće bolesna od hrvatske, uvijek obuvene i brižno utopljene. Kako?

Moj muž, s druge strane nikad nije potpuno razumio što ja to trabunjam o bosim nogama i oblačenju, čak ni nakon što se doselio u Hrvatsku. U nevjerici je odmahivao glavom kad je vidio da moj brat brani sinu da trči (da se ne uznoji!) ili da moj bratić NIKAD ne otvara prozor u autu jer mu kći od otvorenog prozora svaki put dobije upalu uha.

Sumnjičavo je slegnuo ramenima čak i kad mu je urolog kojeg je jednom posjetio, propisujući mu antibiotike, napomenuo: „I ne hodajte bosi po pločicama.“ Jer on, naime, cijeli svoj život hoda bos po pločicama. I izlazi van potpuno mokre kose, čak i zimi. Nikad zbog toga nije dobio upalu uha ni upalu pluća. Zapravo, gotovo nikad nije bio ni prehlađen.

Nisam to mogla nikako razumjeti – meni bosa noga na hladnoj podlozi izaziva nelagodu usporedivu sa strujnim udarom. A mokre kose ne bih izašla van ni u ludilu – za to su se dobro pobrinuli moji roditelji koji i dan danas, kad se nađu kod nas, pipaju moju kosu nakon što je operem da provjere jesam li je dobro osušila.

Osjećaj topline i hladnoće subjektivan je i fiziološki uvjetovan. Zašto mi, hrvatski roditelji, odbijamo prihvatiti da je dijete samo sposobno osjetiti tjelesnu nelagodu – poput hladnoće i više vjerujemo vlastitoj procjeni nego njegovu urođenom instinktu? Shvatila sam da je pitanje „Je li ti hladno“ - umjesto jednostavne naredbe djetetu da se obuče – možda sasvim na mjestu.

Moji čvrsti i nepokolebljivi stavovi o odijevanju i bosim nogama počeli su se polako mijenjati. Prošlo je šest godina i danas su moja djeca rijetki endemi u Hrvatskoj koji (ni zimi!) ne nose papuče.

Osvijestila sam jednu vrlo jednostavnu istinu: ako je meni hladno, to znači da se trebam obući (ili obuti) ja, a ne moja djeca. Oni se trebaju obući kad je njima hladno.

Cijeli post možete pročitati na blogu Hrvatska ili Nizozemska.