Bio je jedan od najbližih saveznika Vladimira Putina unutar Europske unije, političar koji se nije ustručavao koristiti rat u Ukrajini za interese vlastite države niti ulaziti u otvorene sukobe s Bruxellesom.
Odlazak Viktora Orbána s političke scene nakon 16 godina vlasti ne mijenja samo odnos snaga u Mađarskoj već i znatno slabi utjecaj Moskve unutar europskog bloka. Pitanje koje se sada nameće jest: tko su preostali ruski partneri u Europi i može li Kremlj među njima pronaći novog Orbána?
"Orbán je bio Putinov prijatelj jer mu je to bilo korisno", kaže Sam Greene, profesor ruske politike na King's Collegeu u Londonu te dodaje da takvu ulogu neće biti lako preuzeti: "To nije kao u nogometu, da trener samo kaže – sljedeći igrač."
Ipak, određeni kandidati postoje.
Najbliže Orbánovu modelu nalazi se slovački premijer Robert Fico. Riječ je o nacionalističkom populistu koji, poput Orbána, često provocira Bruxelles i zauzima blaže stavove prema Rusiji i ratu u Ukrajini. Fico je, uz Orbána, jedan od rijetkih europskih čelnika koji su se sastali s Putinom nakon početka invazije, a njegova zemlja snažno ovisi o ruskoj energiji, piše Telegraph.
No, za razliku od Orbána, Fico nema istu političku stabilnost ni spremnost za otvoreni sukob s Europskom unijom. Slovačka, kao i druge zemlje srednje Europe, uvelike ovisi o europskim fondovima, što ograničava njegov manevarski prostor.
"Može koristiti retoriku protiv Bruxellesa za domaću publiku, ali zna da Rusija ne može ponuditi ono što može Europa. Tu su granice", ističe Greene.
Slična je situacija i u Češkoj, gdje premijer Andrej Babiš vodi vladu koja povremeno koketira s euroskepticizmom. Iako je u nekim trenucima bio na liniji Orbána i Fica, primjerice kada je odbio jamčiti za europski kredit Ukrajini, Babiš ipak nastoji održati ravnotežu.
"Podržavamo Ukrajinu. Ne želimo jamčiti za zajmove, ali nismo protiv pomoći", poručio je, pokušavajući se distancirati od tvrđe linije Budimpešte i Bratislave.
Na jugoistoku Europe kao potencijalni igrač spominje se bugarski predsjednik Rumen Radev, koji je kritizirao europsku vojnu pomoć Ukrajini. No Bugarska je još ovisnija o europskim sredstvima, a politička nestabilnost dodatno ograničava njegov utjecaj.
Slične nade Moskva je imala i u Rumunjskoj, gdje je proruski kandidat zamalo došao na vlast, ali su izbori na kraju poništeni zbog sumnji u rusko upletanje, a pobjedu je odnio proeuropski kandidat.
Najveći udarac za Kremlj dolazi iz Italije
U Austriji i drugim zemljama krajnja desnica također pokazuje određene simpatije prema Moskvi, no zasad ostaje izvan vlasti.
Posebnu pozornost Kremlj usmjerava prema Francuskoj, gdje slijede predsjednički izbori. Iako je Marine Le Pen godinama zastupala stavove bliske ruskim interesima, zabranjeno joj je kandidiranje, dok njezin nasljednik Jordan Bardella pokazuje oprezniji pristup i Rusiju naziva prijetnjom.
Slična dinamika vidljiva je i u Njemačkoj, gdje dio stranke AfD otvoreno zagovara prorusku politiku, ali unutar same stranke postoje podjele oko toga koliko daleko ići.
Možda najveći udarac za Kremlj dolazi iz Italije. Giorgia Meloni, koja je nekoć bila sklona Moskvi, nakon dolaska na vlast postala je jedna od najglasnijih zagovornica Ukrajine među europskim desničarima. Time je dodatno oslabila proruski blok unutar europske politike.
Sve to upućuje na zaključak da, iako Kremlj u Europi i dalje ima političare koji povremeno zastupaju njegove interese, nitko od njih nema kombinaciju političke snage, stabilnosti i spremnosti na rizik kakvu je imao Viktor Orbán. Kako ističu analitičari, ti odnosi nisu ideološki, već prije svega pragmatični.
Političari ih koriste kada im odgovara, ali se jednako brzo okreću Bruxellesu kada im to donosi konkretnu korist. Upravo zato, iako Moskva ima partnere, pronalazak novog Orbána u Europi čini se vrlo malo vjerojatnim.
