Shabnam (19) i Sadaf (18) treniraju u trošnoj dvorani sa slomljenim zrcalima, betonskim podom i sa samo četiri boksačke vreće. Neke djevojke treniraju sa zaštitinim maskama kako im pri treniraju ne bi smetala prašina s poda.
'Oduvijek sam željela postati boksačica, ali moj se otac s time nije slagao. Rekao je kako djevojke ne bi trebale boksati', rekla je 18-godišnja Sadaf za Reuters. 'Nakon što sam osvojila prvu medalju promijenio je mišljenje.'
Ženski boks je još uvijek relativna nepoznanica u većini zemalja, posebice u Afganistanu u kojem se žene još bore za ravnopravnost po pitanju prava na zapošljavanje i školovanje.
Ove djevojke treniraju tri puta tjedno na mjestu koje je nekada Talibanima služilo za javno kažnjavanje građana. 'Čula sam da su Talibani ovdje ubili velik broj žena, pa me ponekad uhvati panika kada ostanem sama u dvorani', kaže Sadaf. Za vrijeme vladavine Talibana (1996.-2001.) svi ženski sportovi su bili zabranjeni, a i danas imaju puno manje mogućnosti za treniranje od muškaraca.
U ovom konzervativnom društvu mnogi smatraju ženski boks tabuom, te se ove sestre često susreću sa ozbiljnim prijetnjama. 'Prije dvije godine netko je nazvao našeg oca i rekao mu kako će nas ili oteti ili ubiti ako nam dopusti da se dalje bavimo boksom', kaže Shabnam.
Najveća želja ovim perpektivnim sestrama je dospijeti na Olimpijske igre u Londonu. Njihov trener Mohammad Saber Sharifi vjeruje u Shabnam i Sadaf, ali njegov cilj je još veći. 'Želimo pokazati svijetu da afganistanske žene mogu biti vođe, te da mogu raditi bilo što, pa i boksati.'
