Stotine opušaka po podu, nad kojima leti roj muha, crvi na ostacima hrane u zakorjelim loncima, kada i wc školjka - zaštopani od fekalija. Prizor koji je ekipa Provjerenog zatekla u stanu u zagrebačkom naselju Dugave, i otpornijima bi okrenuo želudac. Susjedi kažu sodoma i gomora.
Godinama se guše u vonju koji dopire iz stana, i oni ne mogu učiniti ništa po tom pitanju - posve su bespomoćni. Sve institucije kojima su se obratili samo prebacuju odgovornost s jednih na druge. Čovjek za kojeg stanovnici tvrde kako je susjed iz pakla, nije imao problem pustiti kameru unutra.
Pedesetogodišnji Ivica iako živi u smeću, uporno govori kako je zapravo uredan i pedantan. 'Neugodno mi je, sam sebi smrdim. Inače nikad nisam bio takav, uvijek sam mirisao i tako to', kaže. Dodaje da ima suosjećajnih ljudi jako puno, a ima ljudi koji prođu pored tebe kao pored turskog groblja.
Predstavnik stanara Branko Kunović ispričao je za Provjereno kako ga je u petom mjesecu prošle godine zvala stanarka s osmog kata i rekla da nešto odvratno smrti u hodniku. Prva pomisao bila mu je da je gospodin Vukelić umro.
'Nisam znao u biti što bih napravio. I onda sam odlučio pozvati policiju. Najjednostavnije i najsigurnije. Rekoh provalit ćemo u stan i vidjeti što je. Došla je policija, došli su i vatrogasci. U međuvremenu, zove me susjeda sa sedmog kata da neka voda curi iz zida na hodniku. Spustio sam se dolje i pogledao da točno iznad stana Vukelić voda probija u stan ispod i hodnik, i onaj specifičan miris fekalija. Rekao sam vatrogascima, provalite stan. Ne znamo što se događa, voda curi dolje. Vatrogasci su provalili u stan, ušli smo unutra. Unutra je bila sodoma i gomora. Pakao. Ma ni u paklu nije tako. Smrad, smeće, trulež. Kada puna njegovih fekalija, on je mjesecima vršio nuždu u svoju kadu', priča Kunović.
Prisjetio se punog WC-a i kupaone koja je plivala u fekalijama. 'Pa to je neviđeno ljudi moji, to je neviđeno. Nakon toga sam morao zvati hitne intervencije. Čovjek je pao u nesvijest skoro kad je to vidio. Imao je neku potopnu pumpu kojom je pokušao odštopati tu kadu, nije uspjelo. Onda golim rukama zagnjurio, odvratno nešto, odvratno', priča Kunović.
Vukelićeva susjeda, umirovljena Dragica, živi s mužem oboljelim od Alzheimera i ogorčena je na državne službe, ali još više na susjede koji ne poduzimaju ništa. Priča o crvima koji izlaze. 'To nije moguće. On kaže, oprosti. A novaca, a ulja, a kave. Ne znam. Ne znam, sve sam ja to njima, što kažu kod nas, halalila. Nisu mi ništa dužni', kaže i nastavlja.
'Za njih se plaća godinama. Ništa se ne plaća. Isključuje se struja. A to sve snosimo mi stanari. Ali da nikoga ne briga u ovoj kući, a piše dolje red. Da smeta stanarima. Pa šta se čeka. Ja vas pitam što se to ima čekati. A ja crve kupiti po hodniku, sprejeve kupovati. Stanari još se rugaju, kaže bolnica na kraju sela', priča Dragica.
Kunović se pita kome se obratiti da se njega riješi. 'Jer on nema navike, on smeće, da napuni vreću smeća i da je nosi van. On to trpa, ostavlja', kaže.
Na ulazu u stan Vukelić kaže 'Welcome to the hell' (dobrodošli u pakao). Govoreći o neredu u stanu, kaže da je pola toga on napravio, a da je pola toga mama navukla. 'Ona ti je prodavala na Hreliću. Ona meni nije dala da to radim. Da recimo ja to bacam jer ona je rekla da kad nje ne bude ja radim što hoću. A što ja sad mogu napraviti, ništa', kaže Vukelić. 'Evo vidite u kakvom ja svinjcu živim. Nažalost je to takav svinjac. Ja sam inače pedantan, znam se obući, znam si skuhati, znam si napraviti sve. Samo nemaš materijala. Nemaš od čega napraviti. Nemaš nikoga da ti dođe pomoći, pa da to sve bacimo', tvrdi.
I njemu se stan gadi
Kaže da mu se stan gadi i da zato nije cijeli dan u njemu. Bude vani, a navečer dođe doma. 'U ovom ne mogu živjeti. Ne mogu', kaže i dodaje da to nije za čovjeka. 'To nije za svinju, a kamoli za normalnog, srednjovječnog čovjeka', objašnjava. Ali on je to napravio.
Tvrdi da uzima dezodoranse i da voli biti dotjeran. 'Ali kad ti ne možeš', kaže. Siguran je da se sve može urediti za dva, tri dana, ali treba, kaže, volje i pomoć. Kuhinju ne koristi jer bi je trebalo oprati. 'Moram sudoper napraviti. Ovo se sve opere. To se sve da napraviti, počistiti. To ja sve mogu i znam', priča, no dodaje da je to financijski neizvedivo.
'Volju za životom imam. Da nemam, onda bi se hitio s osmog kata dolje. Volju za životom imam, ali za normalnim, pravim životom, ali ne ovo, ovo nije život. Nije ni životarenje. Gore je od životarenja', objašnjava.
Kaže da želi da mu netko pomogne da se stan očisti i da susjedi mogu normalno živjeti, a i on. 'Ako netko hoće pomoći. Ako netko hoće pomoći, ako neće ne mora. Ja ću sam to. Pa makar ja na koljenima hodao', poručuje.
Svugdje nailaze na zid
Odgovarajući na pitanje kako joj je živjeti uz smrad, susjeda pokazuje krpu koju drži ispod vrata. 'Muž mi boluje od Alzheimera, evo sad se srušio. Ovo je nemoguće. Što radite. Što radite, što ne poduzmete nešto. Evo on se sad srušio. Tko će meni pomoći njega dignuti. On ode i cijeli dan sjedi vani. A kako mi?', pita se.
Kunović kaže da se pozvao na institucije RH. 'Od komunalne inspekcije, higijensko epidemiološke službe, gradski ured za zdravstvo, centar za socijalnu skrb, Dom zdravlja Dugave, no međutim, svugdje sam nailazio na zid', kaže i nastavlja.
'Sanitarna inspekcija mi je poslala službeni dopis u kojem izričito piše da je za ove slučajeve nadležan upravitelj. Točnije, gradsko stambeno-komunalno gospodarstvo. Predao sam i slike i tu potvrdu upravitelju, ali do dana današnjeg ništa', kaže.
Gospođa Kovač na kraju ipak poručuje da joj je susjeda žao jer je i on ipak ljudsko biće. Vukelić pak kaže da je optimist koji uvijek misli da će biti bolje.
