Biskupi protiv COVID potvrda, podržali cijepljenje: "Ima onih koji osporavaju pandemiju, naštetili su ugledu Crkve"

Galerija 0 0

tri vijesti o kojima se priča Policija na terenu Užas na istoku Hrvatske! U rijeci pronađeno tijelo Pojačane aktivnosti Članica NATO-a proglašava izvanredno stanje: "Mogući su i daljnji koraci" Potraga u tijeku Međimurje pod opsadom, policajac poslao poruku ubojici: "Ako ovo vidi ili sluša..."

Hrvatska biskupska konferencija objavila je priopćenje o pandemiji, cijepljenju i COVID potvrdama. "Ne bi se smjelo u pitanje dovoditi načelo dobrovoljnosti cijepljenja niti dopustiti da COVID potvrda postane oblik indirektne prisile na cijepljenje i uvjetovanje radnim mjestom, jer to izaziva kod ljudi određeni strah i podsvjesni otpor te pridonosi rastu društvene napetosti", navedeno je, između ostaloga, u priopćenju. 

Priopćenje prenosimo u cijelosti: 

"Pandemija bolesti COVID-19, uzrokovane virusom SARS-CoV-2, stavila je pred nas nove izazove i prisilila nas da napustimo uobičajeni način života i prihvatimo epidemiološke mjere koje zahtijevaju samoizolaciju, cijepljenje i druge oblike zaštite. Nitko nije mogao predvidjeti ovakvu situaciju te nas je sve zatekla nespremne i često dovodi u koliziju temeljne vrednote i stečene osobne slobode.

Sve to od nas zahtijeva veliku odgovornost i razboritost, ali i žrtvu ljubavi prema bližnjemu, sve do odricanja od određenih osobnih sloboda. Ne čudi stoga što istovremeno dolazi i do određenih društvenih prijepora, iako imati različita mišljenja po sebi nije nešto loše za jedno društvo jer to razvija kritički duh i demokratičnost te pridonosi novim rješenjima. Međutim, danas kao da nije poželjno imati drukčiji stav te se samo produbljuju podjele u društvu što dovodi i do nepovjerenja u državne i zdravstvene institucije kao i u samu znanost, a nerijetko i do nepovjerenja jednih u druge. To otvara prostor pseudoznanstvenom govoru, sve do teorija zavjere.

Suočeni s ovom situacijom, a u svjetlu sve veće zabrinutosti vjernika i građana, kao Komisija HBK-a za promicanje pravde i mira, slobodni smo crkvenoj, ali i široj javnosti, dobronamjerno uputiti naša promišljanja kako bi se prevladale određene društvene napetosti kojima svakodnevno svjedočimo i kako bismo sve ljude dobre volje potaknuli na suradnju radi zajedničke dobrobiti društva, osobito u duhu supsidijarnosti i podijeljene odgovornosti.

1. Podjele u društvu. Iako se svi slažemo da ovu krizu treba nadvladati, razlikujemo se u pristupu rješavanja ovog problema. Jedni naglašavaju odgovornost za druge i za sebe te promiču cijepljenje kao jedini mogući odgovor. U središte stavljaju drugoga, ističući da nitko ne smije biti sebičan i misliti samo na sebe; cijepljenje se, dakle, poima kao čin ljubavi prema bližnjemu. To je istovremeno i kršćanska poruka koja nas poziva da nadiđemo brigu za samoga sebe i bližnjega stavimo u središte svoga života.

Međutim, ima i onih koji naglašavaju da cijepljenje ne smijemo promatrati kao jedino sredstvo. U pozadini promidžbe cijepljenja vide razne manipulacije od strane međunarodnih korporacija i centara moći te pokušaj oduzimanja osobnih sloboda i zadiranje u dostojanstvo savjesti, jer svatko treba biti osobno odgovoran za svoje zdravlje i o tome samostalno donositi odluke. Na žalost ima i onih koji jednostrano i ničim potkrijepljeno čak osporavaju pandemiju te su promicanjem jednostranih, pristranih i znanstveno neutemeljenih sumnjičenja i širenjem straha pridonijeli stvaranju podjela u društvu. Mnogi od njih pritom nisu skrivali svoju crkvenost te su tako naštetili ne samo sebi i svojim bližnjima, nego i ugledu Crkve.

2. Nepovredivost osobne savjesti i društvena odgovornost. Govoreći o savjesti, Drugi vatikanski sabor istaknuo je da je ona najskrovitija jezgra i svetište čovjeka, gdje se on susreće sam s Bogom čiji glas odzvanja u njegovoj nutrini i poziva ga da čini dobro, a izbjegava zlo (usp. GS 16). Katekizam Katoličke Crkve stoga ističe da čovjek ima pravo djelovati po savjesti i u slobodi, da bi osobno donosio moralne odluke.

Čovjeka se ne smije siliti da radi protiv svoje savjesti, niti ga se smije priječiti da radi po svojoj savjesti, osobito u vjerskoj stvari (usp. br. 1782). Čak i nesavladivo pogrešna savjest, kad čovjek bez osobne krivnje ne spoznaje objektivnu istinu, ne gubi svoga dostojanstva, jer nitko ne smije djelovati protivno uvjerenju vlastite savjesti. Polazeći od dostojanstva osobne savjesti, i Kongregacija za nauk vjere ističe da cijepljenje u načelu nije moralna obveza i da mora biti dobrovoljno. Iz toga slijedi da bi u slučajevima kad pojedinci imaju ozbiljne moralne prigovore i dvojbe te zdravstvene zabrinutosti u vezi s cjepivima, društvo i vlada to trebali poštivati i da se takve osobe ne bi smjelo prisiljavati na cijepljenje, jer to dovodi u pitanje samo dostojanstvo osobne savjesti.

No, treba reći da nesavladivo pogrešna savjest ima svoje dostojanstvo u pojedinačnim slučajevima, a ne s obzirom na valjanost i obvezu načela i normi moralnoga zakona. Drugi vatikanski sabor zato ističe da smo svi pozvani “tragati za istinom i dobrom i ne dopustiti da savjest, zbog grješne navike, pomalo postaje gotovo slijepom“ (usp. GS 16). Sagledavajući stvarnost, moramo ipak priznati da su neki, bez potrebnih znanstvenih i medicinskih kompetencija i bez širine spoznaje i sagledavanja cjelokupne problematike, umjesto primjereno uloženog truda u formiranje osobnoga suda savjesti, miješajući razinu vjerničkog pristupa bolesti i znanstveno opravdane mjere preventivne zaštite, otišli na stranputice osporavanja svih prevencijskih i epidemioloških mjera te su si neutemeljeno i neovlašteno prisvojili pravo donositi meritorne znanstvene i socijalno-etičke zaključke. Istodobno moramo priznati da takvo ponašanje podliježe i društvenoj odgovornosti. Naime, ako netko zahtijeva da zajednica poštuje njegovo uvjerenje, tada i on ima odgovornost prema zajednici.

K tome je potrebno naglasiti da zajednica ima pravo zahtijevati odgovorno ponašanje kojim nećemo drugoga ugrožavati te da ima pravo učiniti i pravno obveznim neke dužnosti i obveze građana kojima će osigurati opće dobro i mir čitavoga društva.

3. Savjest je dijaloška. Savjest je mjesto čovjekova susreta s Bogom, što uvijek uključuje i bližnjega, jer osobna sloboda uvijek je ograničena slobodom i pravom drugoga. Ljubav, naime, uvijek podrazumijeva poštovanje bližnjega i njegove savjesti. U vremenu pandemije to osobito dobiva na važnosti jer smo svi pozvani, kao članovi zajednice, skrbiti jedni o drugima. Nitko se ne smije ponašati kao da se to njega ne tiče, jer to nije odgovoran stav i plod zrele savjesti. Zar nam Isus nije dao primjer dobrog Samarijanca? Ne smijemo si dopustiti da budemo poput onih koji su čovjeka u nevolji zaobišli i nastavili svojim putem.

To zasigurno nisu naši zdravstveni djelatnici, na čija je leđa pao ogroman teret suzbijanja pandemije. Našim milosrdnim Samarijancima dugujemo neizrecivu zahvalu zbog ljubavi koju iskazuju oboljelima. U tom duhu moramo prihvatiti evanđeoski poziv pape Franje, koji je u više prigoda istaknuo da je cijepljenje čin ljubavi. Svatko je od nas odgovoran za svoje zdravlje i zdravlje svojih bližnjih, ljudi koje susrećemo i s kojima živimo, za posljedice svoga osobnog izbora na zdravstveni sustav, za razinu medicinske skrbi i umiranje teških neadekvatno zbrinutih bolesnika koji ne boluju od bolesti COVID-19, za stopu smrtnosti oboljelih od bolesti COVID-19, za fizičku i mentalnu iscrpljenost te zdravlje preopterećenog medicinskog osoblja, za gospodarski sustav, radna mjesta i socijalni mir te za ukupno dobro svih građana. Kao kršćani, pozvani smo stalno rasti u svetosti i odgoju savjesti koja se upravo očituje u ljubavi prema bližnjemu i odgovornosti za opće dobro čitavoga društva.

4. Nadići moralne dvojbe. Od same najave pronalaska cjepiva za vjernike postoje određene moralne dvojbe s obzirom na moralnost primjene pojedinih od tih cjepiva. O tom se pitanju, kako bi pomogla u nadvladavanju spomenutih dvojbi u savjesti vjernika, očitovala Kongregacija za nauk vjere 21. prosinca 2020. te jasno istaknula da su sva odobrena cjepiva moralno prihvatljiva. Naime, kako naglašava Bilješka Kongregacije, s obzirom na okolnosti pandemije, manje je zlo poslužiti se i takvim cjepivima kako bi se spriječilo umiranje i zaustavila pandemija, nego ih odbiti, osobito u zemljama gdje vjernicima nije ponuđena mogućnost izbora cjepiva (usp. br. 2). Istaknuto je da se u ovom slučaju radi o materijalno udaljenoj i pasivnoj suradnji u zlu pobačaja te da vjernici, u situaciji kada postoji ozbiljna opasnost od širenja zaraznog virusa, mogu u savjesti prihvatiti takvu suradnju (usp. br. 3). Vjernici nemaju samo obvezu brinuti se o vlastitom zdravlju, nego i općem dobru, osobito u nedostatku drugih sredstava kako bi se spriječila pandemija i zaštitili najslabiji i oni najranjiviji (usp. br. 5). Istovremeno je pozvala farmaceutske tvrtke, zdravstvene agencije i međunarodne organizacije, kao i sve odgovorne, osobito političare, da se osiguraju uvjeti i sredstva za daljnje istraživanje i pronalaženje etički prihvatljivih cjepiva koja neće vjernicima i zdravstvenim djelatnicima stvarati dvojbe u savjesti (usp. br. 4).

5. Važnost prevencije i epidemioloških mjera. Nitko ne smije dovesti u pitanje odgovornost države u zaštiti građana od zaraznih bolesti te osporavati nužne, znanstveno utemeljene mjere u suzbijanju pandemije, što uključuje i posebne sigurnosne mjere za sprečavanje i suzbijanje zaraznih bolesti, među kojima i obvezu pravilnog nošenja maske za lice ili medicinske maske, zabranu ili ograničenje održavanja javnih događanja i/ili okupljanja, zabranu ili ograničenje održavanja privatnih okupljanja, održavanje razmaka u odnosu na druge itd. Među te mjere spada i cijepljenje. Koliko god one bile teške i zahtijevaju osobnu žrtvu, pozvani smo ih provoditi radi općeg dobra, jer svako pravo prati i određena moralna dužnost. Iako su ljudska prava i osobne slobode stup demokratskog društva, bez osjećaja odgovornosti za zajednicu nijedan pojedinac ne može opstati. Dobrobit pojedinca ovisi o zajednici, i obratno. Pozvani smo vjerovati u dobrotu i stručnost naših liječnika i stručnjaka za javno zdravstvo, da čine sve kako bi pomogli i zaštitili one koji su izloženi ovoj pošasti, a onima kojima je povjereno upravljanje državom da u skladu sa svojom odgovornošću žele dobrobit građanima i zajednici koja im je povjerena. U tom smislu, cijepljenje je važno sredstvo prevencije i suzbijanja širenja zaraznog virusa, a neupitno je i da višestruko štiti od težih simptoma i smrtnog ishoda.

Drugim riječima, svatko je od nas pozvan procijeniti nadmašuje li dobrobit cijepljenja neželjene nuspojave i terete u svjetlu cjelovitog dobra njegove osobe, uključujući duhovna, psihološka i tjelesna dobra. Međutim, ova procjena terapijske razmjernosti i individualnog dobra mora biti razborita i odgovorna, u skladu sa vlastitom savješću i uz prethodno savjetovanje s obiteljskim liječnikom ili drugom stručnom osobom, jer osobna odluka ne smije nanositi štetu osobnom zdravlju i životu, ali ni zdravlju i životu drugih. Istodobno, subjektivna procjena pojedinca vrijedi samo za njega, a nikako za sve.

6. Nužnost zajedništva i osobne odgovornosti. Svaki pokušaj prisile i uvjetovanja nužno sobom nosi i gubitak povjerenja. Kao Crkva, koja je upućena svakom čovjeku, nismo pozvani dijeliti ljude, osobito u ovoj situaciji, na cijepljene i necijepljene. Isus nije dijelio ljude nego je snažno naglasio da nije došao pravednicima, već grešnicima i da ne trebaju zdravi liječnika, nego bolesni. Ne smijemo dopustiti da zdrav čovjek postane problem hrvatskog društva. Nije, naime, upitno da su cijepljeni sigurniji za svoje zdravlje i život. Potrebno je ipak istaknuti da potvrdu, kao valjan i siguran dokaz zaštite cijepljenih i onih osoba s kojima oni dolaze u kontakt, današnja znanost i praksa demantiraju. Ne dovodeći u pitanje COVID potvrde kao epidemiološku mjeru koja jamči određenu zaštitu od širenja virusa, moramo imati na umu da je sve očitije da cjepiva, iako sprečavaju teže oblike i smrtni ishod, ne sprečavaju ipak da se oni koji su ga primili ponovno ne zaraze te da tako i oni, iako u manjoj mjeri, prenose zarazu. Ne bi se smjelo zato u pitanje dovoditi načelo dobrovoljnosti cijepljenja niti dopustiti da COVID potvrda postane oblik indirektne prisile na cijepljenje i uvjetovanje radnim mjestom, jer to izaziva kod ljudi određeni strah i podsvjesni otpor te pridonosi rastu društvene napetosti.

Nadbiskup Đuro Hranić (Foto: Pixell) Foto: Pixell

Svaka naša odluka nužno sa sobom povlači i odgovornost te svatko odgovara i snosi posljedice za svoje ponašanje. U ovom vremenu pandemije stoga je važno uravnotežiti javnu i privatnu, društvenu i osobnu odgovornost za zdravlje. To od nas zahtijeva određeno žrtvovanje vlastite komocije, pobjeđivanje vlastitog straha te izlaganje određenom riziku kako bi se sačuvala zajednica, osobito oni najranjiviji. Kao važno sredstvo prevencije i suzbijanja širenja zaraze te kao čin ljubavi i promicanja općeg dobra, preporučujemo zato cijepljenje, nošenje maski i održavanje tjelesne udaljenosti.

U tom duhu valja prihvatiti i obvezu testiranja za one koji nisu cijepljeni. A nakon što smo savjesno i odgovorno izvršili sve svoje društvene obveze i moralne dužnosti, budući da je čovjek uvijek važniji od materijalnih sredstava, nijedan oblik zaštite te prevencije protiv pandemije bolesti COVID-19 ne bi smio ići na štetu građana.

7. Vjernost evanđelju i evangelizacijskom poslanju Crkve. Suočavanje s pandemijom bolesti COVID-19 zahtijeva od svih pastira i vjernika vjernost Isusu Kristu i njegovu evanđelju te evangelizacijskom poslanju Crkve. Na taj način najbolje služimo dobrobiti svakog čovjeka, njegovu dostojanstvu i slobodama te općem dobru čitavoga društva. Vjernost Isusu Kristu i njegovu evanđelju sve nas poziva na razumnost, na poštovanje znanosti i medicinske struke, na povjerenje u rezultate njihova istraživanja te na prihvaćanje preporuka kako skrbiti o vlastitu zdravlju i o zdravlju svojih bližnjih.

Napokon, poziva nas i na osobnu poniznost, na odmak od zloporabe kršćanskih simbola i od profaniranja Euharistije, Blažene Djevice Marije i molitve. Na osobit način pozivamo svećenike, redovnike i redovnice na odgovorno ponašanje te da pridržavanjem svih epidemioloških mjera i svima oko sebe pruže primjer društvene odgovornosti te djelotvorne ljubavi prema bližnjima.

U ovim vremenima pandemije i u vremenu Došašća osobito nam je njegovati duh zajedništva, poniznosti i povjerenja te put dijaloga i sinodalnosti, na koji smo zakoračili kao Crkva. Nadom i ljubavlju pozvani smo nadvladati pandemiju straha i osnažiti uzajamno povjerenje te u otvorenosti prema d/Drugome i d/Drugačijem prepoznati Isusa Krista, koji je naš jedini istinski izbavitelj iz svake nevolje i zla te jedini spasitelj ovoga svijeta", navode biskupi u priopćenju.