Božičević: ''U školama nas se uči o ratovima, ne o miru, ali mir ćemo morati naučiti graditi ako želimo preživjeti''

Nenasilje, tolerancija, poštivanje ljudskog života i dostojanstva, pravednost – ključne su i univerzalne vrijednosti koje je zagovarala AntiRatna kampanja (ARK) nastala u Hrvatskoj u ljeto 1991. i kako se pokazalo - desetljećima ispred svoga vremena. Doprinos ARK-a još uvijek čeka svoju potpunu valorizaciju iako predstavlja dio globalnog mirovnog pokreta, a više od tri dekade kasnije i posla je, čini se, više nego ikada, znaju to dobro protagonisti ARK-a Vesna Teršelič i Goran Božičević.

No, ni ratovi ne počinju od danas do sutra, a izgradnja mira trajan je posao i nije vezan samo uz ratna djelovanja, istaknut će često mirovni edukator i voditelj MIRamiDA Centra Grožnjan Goran Božičević, jedan od osnivača i članova Centra za mirovne studije (CMS), iza kojega je više od četvrt stoljeća mirovnog rada diljem svijeta. Baš kao i iza Vesne Teršelič, ravnateljice Documente – Centra za suočavanje s prošlošću te dugogodišnje koordinatorice ARK-a, koja je s Katarinom Kruhonjom, jednom od osnivačica Centra za mir, nenasilje i ljudska prava u Osijeku, dobitnica Alternativne Nobelove nagradu za mirovne aktivnosti tijekom i poslije rata u Hrvatskoj.



Kad kaže da mir treba pripremati u vrijeme mira, Teršelič dobro zna o čemu govori, a kako razmišlja o poticanju izgradnje mira u svim mjestima gdje se živo osjećaju posljedice ratova, pa tako i u Ukrajini i Rusiji, a zahvaljujući dugogodišnjoj suradnji s tamošnjim organizacijama civilnoga društva, detaljno na DNEVNIK.hr-u čitajte OVDJE, a za početak donosimo našu razmjenu misli s Božičevićem iza kojega je i niz godina suradnje s mirovnim aktivistima u Ukrajini.

Pročitajte i ovo PRILIKA ZA BUDUĆNOST Teršelič: ''Ovaj rat je i zajednički neuspjeh svih nas. U Europi ponovno nismo znali graditi mir''

Kako kao mirovnjak s dugogodišnjim iskustvom mirovnoga rada i to, između ostalog, baš i u Ukrajini, gledate na razvoj situacije i strahujete li kamo bi nas mogla odvesti? Ali i je li Vas iznenadilo, zapravo više rastužilo sve ovo što se događa?

Božičević: Uzrujalo me. Iznenadilo nažalost nije. Rastužilo jako. Kad napetosti prijeđu neku točku onda iracionalno postane realno i bojim se da se to događa. Žalosti me što mnogi uživaju u komentiranjima poteza moćnika iako mogu razumjeti taj način izražavanja vlastite nemoći. Nismo navikli izravno osuđivati moćne niti se zauzimati za mir. To nas nitko nije učio. Ovaj nas rat može odvesti u stvarno veliko zlo. Ne mora, no šanse se smanjuju. Otvorena agresija svjetske sile na europsku državu. U svijetu kako je danas posložen ovo ne može proći 'ograničenim intenzitetom'.



Zašto je opet izbor pao na rat? Kako ćemo nakon ovoga moći graditi mir, ne samo u Ukrajini, nego i u Rusiji, u Europi, u ostatku svijeta?

Božičević: Rat je profitabilna industrija, donosi mnogima novac. Vojna industrija u svijetu vrti novac čije iznose ne možemo niti zamisliti. No to im mi svi omogućavamo svojim prihvaćanjem rata kao nužnog dijela historije. I u školama nas se uči o ratovima, ne o miru. Onog trenutka kada kažemo 'ratova je oduvijek bilo i bit će' mi odobravamo i ovaj otvoreni napad Rusije. Nije lako priznati, ali je tako.

Ohrabruje što ipak raste svijest da su ratovi zlo. Ludi optimist bi se mogao ponadati da je ovo zadnji rat u razvijenom dijelu svijeta. Sama ta izjava je nemoralna, da, naviknuti smo da se ratovi vode u siromašnim državama. Na institucionalnoj razini podsjetimo se da je UN-ova Komisija za izgradnju mira osnovana tek prije 17 godina i da je samo savjetodavno tijelo. Institucije za očuvanje mira su krhke, ali postoje.

Ima i proizačan razlog, političari stvarno ne znaju drugačije. Nedostaju im osnovna znanja razumijevanja sukoba, pogotovo vještine transformacije sukoba bez nasilja. Iz razgovora s profesionalnim medijatorima koji rade na toj visokoj razini naučio sam da su politički moćnici, nerijetko u kut stjerani ljudi s manjkom opcija za koje uopće znaju. Ne kažem da je to i ovdje slučaj, no element iracionalnosti vidim.

Mir ćemo morati naučiti graditi ako želimo preživjeti. Samo nas suradnja može spasiti od nestanka s planete, o ljudima govorim. To nam klimatske promjene sve glasnije govore, a stručnjaci raznih humanističkih znanosti još od Prvog i Drugog svjetskog rata. Mir se počinje graditi priznanjem drugoga, zapravo shvaćanjem da taj 'drugi' to nije, svi smo živa, ljudska bića na istoj planeti. Kada prihvatimo da nanošenje zla životu jest nanošenje zla sebi samima, na dobrom smo putu. Sve više ljudi to shvaća, mnogi i plaćaju životom svoju borbu za očuvanje prirode, šuma, Amazone.

Pročitajte i ovo OBUSTAVITE ORUŽANI NAPAD Platforma za građansku solidarnost Hrvatske traži da Vlada angažira humanitarne resurse za pomoć Ukrajini: "Zaustavite rat!"

S obzirom na prilično jasnu podijeljenost – antirusko i proukrajinsko te obratno opredjeljenje u smislu zauzimanja stavova u ovom, ali i u drugim sukobima, što zapravo znači, kako ljudima približiti, pridobiti ih za antinasilno i pronenasilno opredjeljenje?

Božičević: Osjećaj nemanja moći uz želju za sudjelovanjem, oboje nas dovodi u navijačko stanje, bilo da je pandemija u pitanju, nogomet ili rat. Zauzimaju se strane jer se osjećamo ispravniji ako to napravimo. Razumijem uzroke, no to je pogrešno. Ima mnogo Rusa koji ne žele rat s Ukrajinom, zapravo ne žele rat ni sa kim. Nedavno su, krajem 2021. likvidirane dvije važne organizacije za ljudska prava u Rusiji. Režimi ne vole mirovne, antiratne niti organizacije za ljudska prava. Kad zauzimamo strane, pomaže pitanje: Na koga ja točno mislim? Homogenizacije društva nisu nikad u prilog miru – to su periodi kada smo svi kao jedan, nitko ne iskače. Ne zvuči li ovo slično, kao politička lista želja nekih naših stranaka?

Na Zapadu se makar dostigao standard da su one dio civilnog društva, no hoće li i to potrajati? Nije li i naša Vlada godinama zadržavala europski novac za nezavisne medije? Financira li uopće mirovne organizacije? Mi nemamo niti jedan fakultet s temama izgradnje mira i rješavanja sukoba. Pojedinci poput profesorice Ane Matan Todorčevske su rijetke iznimke. Niti itko u susjedstvu ima takav fakultet, niti studij. Malo svijetla iz Rijeke stiže osnivanjem sveučilišnog Centra za studij mira i konflikta.

Nije li to ne tužno, nego čudno, da jedina članica Europske unije s iskustvom nedavnog rata nema niti jednu instituciju koja bi se bavila izgradnjom mira? Nevladine organizacije tu uskaču, ali su njihovi resursi i dometi ograničeni. Ipak, u 21. stoljeću je raširenije nego ikad razmišljanje da je nasilje loše, to daje nadu. Zato su važni pokreti protiv nasilja nad ženama, obiteljskog nasilje, ali i osviještavanje da smo svi uvučeni u strukturno i kulturno nasilje.

Pročitajte i ovo PSIHOLOGINJE ZA DNEVNIK.hr Zločin i kazna: Je li Hrvatska zemlja koja voli nasilje i mrzi žene i jesu li svjedoci zločina u Rijeci nasilnici ili žrtve?

Što se tiče Ukrajine sada, ali vrijedi to i inače: Imamo li na svjetskoj razini arhitekte i arhitektice mira u vidu lidera i liderica na političkoj i društvenoj razini, ali i koliko smo mi sami (ne)svjesni da svatko od nas svaki dan treba graditi mir i da se i politika i građani i civilno društvo te društvo u cjelini treba baviti uzrocima, a ne posljedicama ratova?

Božičević: Važna je promocija pojma arhitektura mira - građenje društava na način prevencije svih vrsta nasilja s fokusom na komuniciranje i suradnju. Ne bih išao daleko u svijet, mi u Hrvatskoj imamo novu generaciju ljudi u lokalnim politikama koji su izašli, izrasli iz borbe za očuvanje okoliša. U manjim gradovima sam u 2021. upoznao i radio sa 60-ak ljudi iz lokalnih politika, sve do razine županija, koje zaista stvarno zanimaju politike nenasilja. Prije nekoliko godina to je zvučalo utopijski. Pandemija i klimatske promjene nas osvještavaju da moramo i razgovarati i surađivati s ljudima s kojima to najradije ne bismo, no nitko nije otok.

Pročitajte i ovo OBUSTAVITE ORUŽANI NAPAD Platforma za građansku solidarnost Hrvatske traži da Vlada angažira humanitarne resurse za pomoć Ukrajini: "Zaustavite rat!"

Kako Hrvatska može doprinijeti u ovoj situaciji, ali i što je propustila učiniti? I, sličnu situaciju smo imali s migrantima, opet se ljude koji se sklanjaju od rata, izbjeglice, vrijeđa, izruguje, zgraža se nad njima … zašto je hrabrost isključivo uzimanje puške?

Božičević: Hrvatska se mora osloboditi i krenuti naprijed. Znam da zvuči kao slogan, no mi jesmo zarobljeni, u teoriji se to zove ''state capture'' - zarobljena država. Dobra vijest je da nam je društvo ipak naprednije od države. Spremni smo kad zatreba, no nekompetentna politika ne želi kompetentne, angažirane građane i građanke. Potres na Baniji je svjež primjer, građani su napravili oko 90 posto, ako ne i više svih sanacija, država jedva taj mali ostatak – iako je čak i bilo novca.

Mi niti građanski odgoj i obrazovanje (GOO) ne možemo uvesti na državnoj razini, no polako se gradovi povezuju, surađuju – slično kao i kada je Donald Trump povukao SAD iz Klimatskog sporazuma pa su savezne države nastavile ispunjavati preuzete obaveze. Mi tek sada polako gradimo otvorenu državu otpornu na rat, nasilje, proizvodnju mržnje, onu u kojoj je lijepo živjeti. To ne bi išlo bez novinara, umjetnika, svih onih građana koji su i u pandemiji pogotovo na početku pomagali jedni drugima. Sada GOO-a ima sve više, to je vrsta mirovnog obrazovanja. A premlaćivanje migranata je sramota svih nas, a naše okretanje glave ga omogućuje. No isto tako ima i mnogo ljudi i unutar sustava koji shvaćaju da je to ne samo nezakonito, nego i nemoralno i nekršćanski, da se referiram na dominantnu religiju.