Odjeća od 100% pamuka mnogima je omljeni odjevni predmet, no rijetki se pitaju tko je zapravo prvi u nizu zaslužnih za to da u našem domu uživamo u mekoći kojeg nam ovaj prirodni materijal pruža. Od odjeće u našim ormarima do ručnika u kupaonicama i posteljine na našim krevetima, pamuk je neizostavan dio našeg života.
Ono što samo rijetki znaju, dok većina to ne želi priznati, je činjenica da se većina pamuka bere u uvjetima ropstva. I dok tek rijetki glavu razbijaju zbog činjenice o nehumanim uvjetima proizvodnje pamuka u Bangladešu i Indiji, još manje ljudi zna za uvjete rada kontrolirane od vlade Uzbekistana i Turkmenistana, piše CNN.
'The voice of a slave': Kampanja s ciljem informiranja o ropstvu kojeg smo osudili, a i dalje je među nama
Više od milijun djece i odraslih u Uzbekistanu i deseci tisuća ljudi, žitelja Turkmenistana, bere pamuk u nehumanim uvjetima koje stroga vlada vješto sakriva.
Nazvana 'bijelim zlatom', polja pamuka pune džepove malih elita dok 'obični građani' ostaju siromašni. Prije nekoliko tjedana počela je sezona berbe pamuka, a stotine tisuća građana Turkmenistana i Uzbekistana vraćeno je na polja kako bi odradili prinudan posao.
Takav oblik prinudnog rada duboko je ukorijenjen u gospodarstvo obje zemlje. Rezultati se očekuju, a nagrada nema. Polja pamuka u Turkmenistanu i Uzbekistanu uglavnom se nalaze u državnom vlasništvu, a stanovnicima se daju na korištenje i obrađivanje u zamjenu za rezultate. Postoje određene kvote koje se moraju ispuniti, količina pamuka koja mora biti ubrana u ime države, a ukoliko se kvote ne ispoštuju slijede kazne, javna sramoćenja ili oduzimanje zemlje.
Svake godine učitelji, liječnici, medicinske sestre i zaposlenici lokalne uprave moraju napustiti svoje redovite poslove te nekoliko tjedana provesti na poljima.
Nabavna cijena pamuka također je postavljena od strane vlade te je namjerno niža od troškova proizvodnje. Vlada na taj način održava monopol, kupuje i prodaje sav ubrani pamuk, čineći ogromne profite ne za dobrobit građana, već za dobit korumpiranih privatnih elita.
Berači se regrutiraju uglavnom iz redova državnih službenika. Svake godine učitelji, liječnici, medicinske sestre i zaposlenici lokalne uprave moraju napustiti svoje redovite poslove te nekoliko tjedana provesti na poljima. Često spavaju u barakama, bez vode i osnovnih higijenskih uvjeta. Svakodnevno odrađuju velik broj sati ne bi li na vrijeme ispunili kvote zadane od strane vlade. Ukoliko odbiju raditi, ili ne ispune kvote slijedi gubitak radnog mjesta ili, u najboljem slučaju, redovita uznemiravanja.
ŽENA ZA UTJEHU Ispovijest robinje: 'Trebala sam primiti 50 vojnika na dan'
Ovakvi zabrinjavajući podaci očito nisu obeshrabrili multinacionalne tvrtke koje trguju na području Uzbekistana i Turkmenistana kao ni zapadne vlade koje i dalje promoviraju ulaganje u obje zemlje.
Turkmenistan je poznat kao država u kojoj vlada jedan od najvećih svjetskih opresivnih režima. Zemlja je u potpunosti zatvorena i lišena bilo kakvog međunarodnog nadzora, nema slobode medija, a osnivanje bilo kakve organizacije za borbu ljudskih plava, strogo je zabranjeno.
S druge strane, Uzbekistan je napravio korak ka poboljšanju regulacije sustava i robovlasničkog odnosa, no situacija na terenu pokazuje da je sve bilo vješto isplanirano kako bi se zadovoljio svijet, no uvjeti na poljima ostali su isti.
Kako bi odgovorili na kritike zapada i Međunarodne organizacije rada, Uzbekistan je 2014. godine donio zakon prema kojemu je zabranjeno djeci da odlaze na polja. Tako je broj djece na poljima pamuka u Uzbekistanu smanjen, no njihov su posao preuzeli odrasli. Tisuće novih muškaraca i žena poslano je na polja.
Vlada ulaže puno truda u zataškavanje stvarne situacije. To najbolje dokazuje podatak da su pripadnici Cotton kampanje, koju čini nekoliko skupina za zaštitu ljudskih prava koje se zalažu za prestanak prisilnog radnog odnosa u Uzbekistanu i Turkmenistanu, čak dva puta u tri mjeseca uhićeni od strane policije zbog pokušaja dokumentiranja i snimanja prisilnog radnog odnosa u poljima pamuka.
'Stoga je na nama da se osvjestimo i dignemo glas kako bi naše države prestale sufinancirati i ulagati u takve zemlje u kojima ljudski život vrijedi manje od jedne pamučne majice', napisala je novinarka CNN- a
DNEVNIK.hr pratite putem iPhone/iPad | Android | Twitter | Facebook
LOŠI SAMARITANCI
Dramatične scene
bitno je znati
