Koliko puta ste pomislili „O, da mi je barem ovdje jedna pekara, knjižnica, kafić...“ hodajući ulicama kvarta u kojem živite a čije je naličje već godinama obojeno vizurama prostora koji cijelu vječnost beskorisno zjape praznima?
Stanari su obično ti koji su puni ideja i prijedloga kako najbolje iskoristiti prostor. Negdje nedostaje trgovina maloprodaje, u drugoj ulici frizerski salon.
Stanari znaju najbolje
Često se želje stanara ne čuju niti uzimaju u obzir, što je loše i za poduzetnike kojima bi ulaganje svakako olakšalo kad bi točno znali kakva je potražnja u nekome kraju,a i gradske vlasti sigurno bi lakše i ekonomičnije raspodijelile novac da osluhuju glas građana. Taj nesrazmjer škakljao je maštu Candy Chang, prostorne planerice i umjetnice koja javne prostore obogaćuje svojim umjetničkim instalacijama.
Poučena iskustvom iz Finske, gdje je radila kao dizajner u Nokiji i žalila što u blizini njezina golema ureda nema kafića na vidiku, odlučila je dati svojim sugrađanima u američkom New Orleansu, gdje već godinama živi, priliku da se čuje i njihov glas.
U kafiće, barove, urede i na uglove ulica New Orleansa postavila je kutije pune naljepnica s natpisom 'Voljela bih da je ovo'. Bijele naljepnice od vinila njezini su sugrađani spremno počeli proizvoljno lijepiti po fasadama oronulih zgrada, pa čak i po pločniku, upisujući svoje ideje za prenamjenu neiskorištenog prostora.
'Odmah je došlo do interakcije. Na nekoliko papirića stanari su napisali 'Željeli bismo da je ovo pekarnica', a mogući budući poslovođa dodao je 'Ako vi nađete novce, ja ću peći!'. Bilo je i duhovitih želja. Na primjer 'Volio bih da je ovo kuća Brada Pitta.' ili 'Volio bih da je ovo raj', kaže umjetnica porijeklom iz Tajvana.
Njezin rad prepoznali su i iz fundacije Tulane/Rockefeller te odlučili poduprijeti projekt koji bi mogao unaprijediti odnose između onih koji koriste neki prostor i onih koji odlučuju kako će se prostor iskoristiti.
Salata s inavnzemaljcem
Poseban uspjeh doživjela je njezina instalacija 'Prije nego li umrem, željela bih...', također u New Orleansu. Zapuštenu zgradu koja je već dugo samo skupljala prašinu i grafite, Candy i suradnici iz njezina Civic Centra, pretvorili su u golemu školsku ploču na koju su nebrojeno puta ispisali rečenicu 'Prije nego što umrem, željela bih..' i ostavili praznu crtu i krede kako bi svaki prolaznik mogao upisati svoju posljednju želju'.
'New Orleans krase neke od najljepših građevina na svijetu, a opet, malo iza ugla vidjet ćete napuštenu zgradu išaranu grafitima. Godinama živim nedaleko jedne takve pa sam pomislila kako bi bilo pretvoriti tako zapušteni prostor u javno dobro koje će nam svima uljepšati okolinu i život. U istom razdoblju, postavljala sam si jedno pitanje, što bih ja voljela učiniti prije nego li umrem. Godina iza mene bila je baš teška. Neki od mojih prijatelja izgubili su blisku osobu, baš kao i ja i ta su me događanja potaknula da osvijestim kako je život kratak i krhak i da ga nikako ne smijemo staviti na čekanje', objasnila je Chang u intervjuu za magazin Juxtapoz.
Već u prva 24 sata kada je instalacija krajem veljače postavljena, sve rečenice bile su dovršene i od tada su 'ploču' brisali mnogo puta. 'Bio je to jedan veliki eksperiment i zato sam se oduševila poštovanjem koje su ljudi pokazali prema zidu, a njihove kreativne, skromne i srcedrapajuće misli potpuno su me oborile s nogu', rekla je autorica. Neki su poželjeli vidjeti kćer kako maturira, neki pak pojesti salatu s izvanzemaljcem, a sama autorica kazala je kako bi ona, prije nego li umre, voljela uživati u gradovima sa svojim najbližima.
Projekt je doživio golem uspjeh i Chang trenutačno priprema priručnik za sve umjetnike koji su zainteresirani postaviti instalaciju u svome gradu. Nada se da će se tako omogućiti ljudima diljem svijeta da iskuse što i ona. A to je da prepoznaju koliko smo slični jedni drugima, bez obzira na razlike koje nas na prvi pogled dijele. (Agencija VLM)
