Godina je 1849. Skupina građana okupila se na gradskom trgu ne bi li posvjedočili posljednjim trenucima nekoliko desetaka 'grešnika'. Stajali su odjeveni u lagane bijele halje. Iza njih bili su poredani deseci lijesova. Među skupinom koja je čekala smrt bio je i Fjodor Mihajlovič Dostojevski, čovjek koji će postati jedan od najhvaljenijih ruskih pisaca.
Streljački vod već je bio spreman ispaliti smrtonosne hitce kada je na trg dojahao carev izaslanik i odriješio ih smrtne kazne po nalogu samog cara Nikole. No, nije se radilo ni o kakvom pomilovanju, dapače, mnogi su kasnije rekli kako bi im bilo draže da su ih tada ubili nego da su doživjeli ono što jesu.
Umjesto smrtne kazne, deseci muškaraca tog su dana bili prognani u Sibir, regiju koja je jedan i pol puta veća od cijelog europskog kontinenta. Gulazi, logori za prisilan rad, koje se često veže uz Staljina, u Sibiru su nastali puno prije sovjetske ere. Dostojevski je Sibir opisao kao 'zaseban svijet...kuću živih mrtvaca'.
Inače, Dostojevski i ostali muškarci koji su onog dana stajali na ledenom jutru čekajući smrt bili su krivi zbog zazivanja društvene reforme u Rusiji, no velik broj ljudi tamo je poslan samo zato što su toj regiji doslovce bili potrebni robovi, prisilna radna snaga.
Rusija je zato kriminalizirala i najmanje sitnice te u društvu poticala 'cinkanje'. I nisu bili potrebni nikakvi dokazi, u Sibir se išlo tek tako, pa makar i zbog seoskog trača.
Osuđenici su se u konvojima po Sibiru kretali u parovima, dva po dva, s rukama i nogama u lancima, potpuno izloženi vremenskim uvjetima. Ponekad bi dobili dan odmora, nikad više od toga, a naprijed su ih gonili naoružani čuvari. Često su skapavali od gladi, bolesti poput tifusa i tuberkuloze širile su se kroz prenoćišta u kojima bi znali ponekad stati. Tijela onih koji nisu izdržali bivala su samo odbačena sa strane.
Konvoji su bili posebno mučni za žene koje su često bile nevine, a čuvari su se prema njima odnosili kao prema prostitutkama te ih davali onome tko je 'najviše ponudio'. Ako bi odbile, bile su premlaćivane i divljački silovane.
Kad bi stigli na lokaciju na koju su putovali u konvojima, situacija je bila još gora. Radili su u tvornicama, a spavali u drvenim barakama prepunima žohara, buha i uši. Smrad je bio nepodnošljiv.
Mnogi su bili izgladnjeli te su se odali kanibalizmu nakon što su im oduzeli dnevne porcije kruha za kaznu jer nisu 'ispunili dnevnu kvotu'.
Najgore mjesto bio je rudnik Nerchinsk u kojem su zarobljenici radili i po 12 sati dnevno okruženi štakorima, kopajući s čekićima teškima 10 kilograma. Srebro koje bi pronašli u rudniku rukama su iznosili.
Mnogi su si sami oduzeli živote, nanoseći si ozljede, namjerno se pothlađivajući, samo da se spase od pakla Sibira. Neki su pak, poput Dostojevskog odlučili izdržati kaznu pod svaku cijenu. 'To je neobjašnjiva beskonačna patnja', napisao je Dostojevski izvlačeći iz tog iskustva inspiraciju za svoj roman 'Kuća živih mrtvaca'.
