Prljavi nogomet u Engleskoj

Piše Jutarnji list, 20. rujna 2006. @ 18:18

Veliku Britaniju je u utorak navečer potresao dokumentarni film BBC Panorame “Undercover: Prljave tajne nogometa”, u kojem su dvojica nogometnih agenata potvrdila da su podmitila trenera (na Otoku su treneri ujedno i menedžeri) Boltona Sama Allardycea kako bi u svom klubu angažirao baš njihove igrače.

Treći, danas bivši agent, pak, kaže da je javna tajna da se u oko 80% transfera u Premier ligi nelegalno uzima provizija, koju dijele agenti igrača i menedžeri (u otočkim slučaju ujedno i treneri) klubova.

Ako je tako u Engleskoj, gdje su nogometni zakoni i kontrola njihova provođenja na najvišoj razini, kako li je tek u zemljama europskog Istoka, Balkana, a da Južnu Ameriku ni ne spominjemo?

Nogomet i u najrazvijenijim europskim demokracijama (u SAD-u je to sporedan sport u kojem se ne obrće velika lova) stalno funkcionira na rubu i(li) izvan zakona, pa nije teško pretpostaviti da u zemljama gdje se iznosi transfera igrača ne trebaju prijavljivati ni matičnim savezima ni državi, dakle nema nikakve kontrole čak ni legalnih isplata, a kamoli da se netko drzne istraživati daje li se i koliko ‘ispod stola’, vlada Eldorado.
Nikakvih dokaza, jasno, nikad nema, no sumnje postoje, a i mnogi glavni likovi pojedinih klubova, bilo predsjednici, dopredsjednici ili direktori, hvale se ne samo novcima koje im netko nudi za pojedinog igrača, što može biti i namjerno blefiranje, nego čak i javno pumpaju transfere koji su realizirani, a da ih nitko od nadležnih državnih ili institucija saveza ne kontrolira. Isto tako, igrači primjerice ruskih i ukrajinskih klubova otvoreno se hvale kako im se nakon pobjeda premije isplaćuju u keš-dolarima, bez ikakvih potvrda. Taj se novac poslije može dijeliti s kime god...

Izvan Otoka, u nama bližem okruženju, javna je tajna da se mnogi transferi s klubovima s Istoka napuhavaju, a novac se donosi u koferu i dijeli zainteresiranim stranama. Međutim, ni u poslovanju s klubovima sa Zapada često nije drugačije; mnogi ne inzistiraju da odštetu uplaćuju na klupski račun, pa sudionici posla trljaju ruke...

Transferi najboljih igrača gotovo uvijek su posve čisti, a želi li se netko (Država, Savez, Udruženja profesionalaca, itd.) igrati detektiva, pozornost treba obratiti na nerealno visoke transfere igrača koji primjerice nisu reprezentativci, čak ni članovi prvih postava svojih momčadi. Takvi se najčešće prodaju ili negdje smještaju uz masne provizije, kako bi oni koji bi mogli minirati posao zažmirili na jedno ili oba oka.

Isto tako, kad za trenera nekog europskog kluba dođe Južnoamerikanac, u pravilu dovodi ne jednog ili dvojicu, nego najmanje četvoricu igrača svojih sunarodnjaka. Naravno, ne zbog patriotizma, nego podjele premija...