Rezultati izbora uvijek su dobro vrijeme da se vidi kako se političari nose s pobjedama ili porazima jer obje situacije dobro pokazuju političku, ali i komunikacijsku snagu. Posebno je važno stoga promotriti čelnike dviju najvećih hrvatskih stranaka: Andreja Plenkovića i Davora Bernardića.
Pročitajte i ovo
Premijer Plenković nema razloga za zadovoljstvo, što je i sam rekao, iako je razočaranje pokušao prikriti. Jedna od taktika kojom se većina ljudi služi kada želi umanjiti ''gubitak", ''razočaranje" i ''nezadovoljstvo" jest racionalizacija, odmak od emocija i suzdržanost. A upravo je takav bio i njegov govor. Kurtoazna zahvala stožeru, kandidatima, isticanje truda i energije uložene u kampanju, ali i očekivana utjeha da sve to nije bilo uzalud. Jer HDZ je ipak ''relativni pobjednik".
Još jedna zgodna retorička taktika – pronaći nešto pozitivno u negativnoj situaciji i to naglašavati. Andrej Plenković pokazao je da uspješno komunicira u retoričkim situacijama ''utjehe i ohrabrenja". I to je očekivano od izvrsnoga govornika njegova profila.
Premijerova slaba točka
Ono što je uvijek bila njegova ''slaba retorička točka" jest reakcija na kritike. Već u ovom obraćanju anticipirao je moguće kritike na nezadovoljavajući rezultat pa je to opravdao ''disperzijom glasova". U izbornoj noći to zvuči mlako uvjerljivo, a u danima nakon izbora, s porastom kritika političkih oponenata, ta će disperzija biti vrlo neuvjerljiva, načelna i apstraktna pa će se zasigurno predsjednik stranke naći u situaciji kada će se morati braniti od kritika. A ako je suditi prema iskustvu, njegovu mirnoću i staloženost izborne noći zamijenit će arogancija i izrugivanje kritičarima. No ostaje nam za vidjeti. Posebice njegova reakcija na izjave Brune Esih (ako je uopće i bude!) prema kojoj će on ''moliti boga da njih nema".
Bruna Esih, prilično konfliktno i agresivno šalje poruke premijeru, očito ohrabrena rezultatima izbora, očito spremna na ''obračune" s premijerom, a potaknuta novom snagom koju je njezina lista dobila. Konflikti između premijera i Brune Esih odavno su poznati, a njegov docirajući stav kojom je marginalizira u Saboru ona je upamtila i sada, s vremenskim odmakom, na njega odgovorila.
Žestoka retorika Brune Esih
Više nije marginalna, ali poruke koje je poslala u svakom su slučaju pretjerane ili barem preuranjene i u kontradiktornosti s njezinim prvim izjavama na izlazne ankete o tome kako pobjeda ne treba uzvisiti niti loši rezultati obeshrabriti jer ovakve izjave šalju poruku kao da joj je jedina motivacija za politički angažman, dokazati premijeru da ipak nije marginalna. Kao da govori: ''Ipak sam važna i relevantna pa sam jedva dočekala to svima pokazati''. Takva je, pretjerano žestoka retorika u pogrešno izabranom trenutku, uvijek pokazatelj male moći.
U centar političko/retoričke pozornosti ponovno se vraća Davor Bernardić. Dok se Andrej Plenković odmiče od emotivnosti, Bernardić joj se prepušta. On se, kao i njegova stranka, osjećao kao pobjednik pa je trebao i održati jedan pobjednički govor – što je uvijek retorička poslastica političara. Sadržajno njegov je govor imao dobrih momenata, onih u kojima dijeli zasluge sa svim kandidatima i članovima stranke. Međutim, nije se mogao suzdržati od floskula i klišeja koji su odavno prepoznatljiv dio njegove retorike – borit ćemo se za malog čovjeka, put prema boljem će biti težak, čeka nas puno posla, nama je bitno da si čovjek….
Biti emotivan, a ne patetičan, prenijeti univerzalne poruke zajedništva, a ne upasti u zamke floskula, istaknuti svima poznate vrijednosti koje kao stranka dijele, ali biti pri tome originalan i figurativan, retoričko je umijeće koje Davor Bernardić još nije savladao. Predsjednik SDP-a ove izbore vidi kao početak ''borbe" koja će se voditi u budućnosti, a da bi bio uspješan vođa, mora biti uspješan govornik. Međutim, prva ''borba'' u kojoj Bernardić treba pobijediti je ona protiv klišejizirane, ziheraške i dosadne retorike.
