Godinama je patila, bila na rubu, danima je znala ležati i ne izaći iz stana. Potpuni očaj i izgubljenost s vremenom se pretvorio u životnu bitku, ali je odlučila da o tome neće šutjeti. Lidija Dudeš godinama živi s kliničkom depresijom, uz lijekove i terapije, a priču o njoj napravila je reporterka Provjerenog Barbara Majstorović Ivezić.
Podijelite
Depresija i anksioznost riječi su s kojima se sve češće susrećemo. Jedna od onih koji su se suočili s dijagnozom anksiozno-depresivnog poremećaja je ekonomistica i književnica Lidija Deduš.
"Znalo mi se događati da uzmem tjedan dana godišnjeg odmora, da po tjedan dana ne operem zube, ili da se ne počešljam. Da mi soba bude užasno razbacana, da se nataloži prašine, razbacane knjige posvuda. I onda prođe taj godišnji odmor i onda sad ja moram ići na posao i znam da ne mogu, ali moram", ispričala je reporterka Provjerenog Barbara Majstorović Ivezić.
Iscrpljena samom činjenicom što živi, nije, kaže, osjećala potrebu ni raditi ništa drugo, samo ležati i spavati.
"Ne postoji životna radost, znači ne postoji ništa u tom trenutku što te može izvući iz kreveta. To nije stvar želje, nije uopće stvar u tome da ja ne želim izaći iz kreveta, da ja ne želim otići u Maksimir ili ne želim otići na posao ili nešto treće. Nego je energija vitalna, ta životna energija je toliko niska da je nemoguće to napraviti", pojasnila je.
Je li danas depresija učestalija?
Psihologinja Ana Čerenšek smatra da možemo doći do paušalnog zaključka da je danas više depresije i anksioznosti nego što je prije bilo. Međutim, zapravo se radi o tome da smo malo osvješteniji oko mentalnih oboljenja i mentalnih poteškoća, pa ih češće i primijetimo.
"Stigma je sve manja, sramota povezana s takvim stanjima je isto manja. I kao društvo smo više otvoreni toj ideji da i u mentalnom aspektu može doći do poteškoća kao što možete slomiti ruku ili nogu", objasnila je.
Da se o mentalnim bolestima nekada otvorenije razgovaralo, Lidija bi bolje razumjela što joj se događa. Njezin se otac s mentalnim problemima susreo u svojim tridesetima.
"Ja dolazim iz škole, a moj tata leži na kauču i bulji u plafon. Ili se vraćam iz škole, a on leži u spavaćoj sobi na krevetu i bulji u plafon. Ili moj tata nikuda više ne izlazi. Mislim da je on također imao napade panike", prisjetila se Lidija.
Usprkos svojoj borbi, postala je uspješna žena
Unatoč mentalnim poteškoćama s kojima se susrela vrlo rano u životu, Lidija se nije predala. Nakon završene gimnazije, pet je godina radila. Zatim je završila ekonomski fakultet i već 17 godina radi u financijskom sektoru. U međuvremenu se vratila svojoj prvoj ljubavi – pisanju. Do sada je objavila četiri knjige i jednu dramu.
"Ja sam toliko brinula o tome što će biti sutra, da se ta neka kreativna crta uopće nije ispoljavala. I ja nisam imala mogućnost zato što sam cijelo vrijeme brinula o nekim drugim stvarima. Kad se javila želja za pisanjem, to je bilo nešto kao da sam otkrila: Aha, teče topla voda iz pipe", rekla je.
No, ni tu nije stala. Prošlog je tjedna prema njenoj knjizi "Ja se zovem Lidija Deduš" u Zagrebačkom kazalištu mladih izvedena istoimena predstava.
"Ja možda imam tu neku unutarnju snagu koja me nekako tjerala da i kroz sve te teške trenutke opet nađem neko zadovoljstvo u životu", napomenula je.
Umjesto osude, ljudima koji se bore s mentalnim problemima potrebno je razumijevanje. Da je sve ovo što zna danas, znala i mlada Lidija Deduš, tko zna koliko bi kvalitetniji život živjela.
"Mi kao društvo nismo ponekad zreli za neke situacije, ponekad nismo. Kao, recimo, priznavanje da postoje mentalne teškoće, mentalne dijagnoze, mentalna stanja s kojima se trebamo suočavati. Jedan od načina suočavanja je jasna i direktna komunikacija po tom pitanju. Kad se već osjećate loše, da kažete da se osjećate loše", objasnila je Čerenšek.
Lidija je danas uspješna mlada žena, koja se uz svakodnevni posao stigne baviti i pisanjem. Svakodnevno pije lijekove i odlazi na psihoterapiju, ali prihvatila je svoje mentalne probleme i živi s njima.
"Život je svakome borba, svi se na neki način probijamo kroz njega i s godinama ne postaje nimalo lakši. I mislim da to još dodatno otežava i tu neku kliničku sliku, ali uvijek postoji način. Ako se već ne može prevladati, da se barem na neki način olakša", zaključila je.