Reporterka Provjerenog s istančanim osjećajem za ljude: 10 pitanja za 10 godina rada na Novoj TV

Maja Medaković reporterka je emisije Provjereno već 10 godina, tijekom kojih iza sebe ostavlja vrlo konkretan i opipljiv rad. Njezine socijalno osjetljive reportaže potaknule su brojne građane da svojim angažmanom i donacijama sudjeluju u izgradnji boljeg društva, pomažući pojedincima koji su se našli u nesretnim životnim okolnostima. Zahvaljujući Majinim reportažama šest obitelji dobilo je krov nad glavom – malena Lucija Krstić iz Trilja i njezina majka od donacija su kupile stan; Ljiljana Cerovečki više neće spavati u kući čiju su zidovi žbukani sijenom i blatom, nego u montažnoj; Milan i Matija iz okolice Siska izgradili su novu kuću pomoću donacija; dječaku Dejanu Zoriću, kojeg je majka ostavila, nova se kuća gradi; obitelj Brajković dobila je kuću; četiri sestre od donacija su adaptirale staru ruševinu.

Majin istančani osjećaj za ljude kojima treba pomoć i način na koji njihovu priču pretoči u dirljive televizijske kadrove rezultirao je donacijama pomoću kojih je kupljen komunikator za nepokretnog dječaka Šimuna, čiji je IQ nevjerojatnih 197; majci skromnog dječaka Nike popravljen je auto, a on i njegov brat dobili su bicikle i omogućeno im je ljetovanje; beskućnik Crni nakon 30 godina susreo se s prijateljima iz djetinjstva koji su ga prepoznali na televiziji, a skupljen je i novac kako bi otišao u toplice; prikupljen je novac za liječenje u Turskoj za mladića Aldina Jacića, kojeg je rođak polio benzinom i zapalio; a baki Mari plaćeni su računi, otplaćeni dugovi i kupljena drva za zimu… O veoma uspješnih 10 godina provedenih u tom istraživačkom magazinu razgovarali smo s Majom Medaković.

Pročitajte i ovo FASCINANTNI DJEČAK Super Šimun ne govori i gotovo je nepokretan, ali zanimaju ga svemir i Tutankamon, a IQ mu je nevjerojatnih 197

Pročitajte i ovo PRIKUPLJEN NOVAC JOŠ JEDAN USPJEH MAGAZINA PROVJERENO Genijalni Šimun dobiva komunikator!

Zašto si se odlučila baviti novinarstvom i što bi radila da nisi novinarka?

I ne sjećam se kad je pala ta odluka. Zapravo, nije bila odluka, to je nekako došlo samo po sebi. Nisam puno razmišljala o alternativi iako sam polagala prijamni i na Filozofskom fakultetu. Tamo je izbor bio kroatistika, ipak sam odrastala uz mamu nastavnicu hrvatskog. Ali upala sam na novinarstvo, nikada nisam požalila niti razmišljala o tome što bih bila da nisam novinarka.

Obilježavaš 10 godina rada na Novoj TV. Možeš li se prisjetiti svog prvog radnog dana?

Došla sam na upoznavanje, zapravo prvi dan probnog roka. Redakcija je bila u prostoriji gdje je sada režija. Ivana Paradžiković sjedila je za stolom u kutu. Sjećam se vrlo snažnog stiska ruke. Bila sam pod dojmom, zapravo nisam mogla vjerovati da sam tu gdje jesam. Prvog se dana nisam dugo zadržala. Naime, tog sam dana imala i promociju na fakultetu.

"Provjereno" svakog četvrtka gledateljima donosi nove priče i postavlja nove standarde istraživačkog novinarstva. Odakle crpiš ideje za svoje priloge?

Ljudi nam se javljaju na mail, u inboks, zovu nas. Sami pronalazimo priče. Zapravo nema pravila, sve su opcije moguće.

Kako izgleda jedan radni tjedan reportera "Provjerenog"?

Tako da se stvari koje su dogovorene i "zapisane u kamenu" promijene samo jednim telefonskim pozivom, baš kao meni ovaj tjedan. Često se stvari mijenjaju u hodu, nešto propada, iskrsnu nove priče. To znači da često ima puno stresa jer na puno toga ne možeš utjecati, ali, eto, bar nikada nije dosadno. Sjećam se prve priče o beskućniku Crnom, zbog koje smo samo u jednom danu prešli 1000 kilometara i snimili cijelu priču.

Možeš li izdvojiti pet najdražih priloga i otkriti zašto su ti posebni?

Svakako su na vrhu Milan i Matija, to što se s njima dogodilo pamtit ću cijeli život. Draga mi je i ona o svećeniku koji u okolici Madrida sam gradi katedralu. Fićo je to super snimio, a Jan još bolje montirao. Serija priloga o borbi za pravo na status njegovatelja koji nisu mogle ostvariti supruge. Dragi su mi zbog tih snažnih žena, Alise i Dajane, koje su se lavovski borile za status koji im je na kraju i odobren. U sjećanju mi je još i priča o Sammyju Bassu, mladiću koji boluje od progerije, bolesti starenja. I ona o pokretu protiv bacanja hrane u Danskoj koji je i kod nas doveo do ukidanja PDV-a na doniranu hranu. Zanimljiva tema, super primjeri i sugovornici i odlično je snimljena.

Koliko vremena i truda ulažeš u svoje priloge? Postoje li priče na kojima radiš duže vrijeme?

Uvijek dajem sve od sebe. Ne kalkuliram. Često sama sebi idem na živce jer svaku rečenicu teksta važem, mijenjam, pišem ponovo jer mi nije dovoljno dobro. Uvijek postoji par priča koje su "na čekanju" jer se neke druge moraju napraviti baš sada, ovaj tjedan.

Na što si najviše ponosna u dosadašnjoj karijeri?

Izgradile su se kuće, kupili stanovi, ljudima su se riješili veliki životni problemi… Nekako mi je neugodno o tome pričati na taj način, kao "ja sam to". Radila sam svoj posao najbolje što sam znala i to je to. Ponosna sam na to što sam kao dijete iz malog mjesta, iz provincije, svojim radom i trudom došla tu gdje jesam. I što znam da su moji roditelji ponosni na mene.

Zašto voliš svoj posao? Što te najviše veseli, a što predstavlja najveći izazov u poslu?

Imam osjećaj svrhe, da tih 10-12 minuta reportaže mogu nešto promijeniti, nekome olakšati i promijeniti život nabolje. Najviše me veseli kada se nakon priče zatrpa inboks i mail porukama gledatelja koji žele pomoći. Slatko je i kada nam se javljaju i zahvaljuju što Provjereno postoji. Bude ti baš nekako toplo oko srca. Izazov je iz tjedna u tjedan isti, napraviti što bolju priču.

Što radiš u slobodno vrijeme i koje televizijske formate gledaš kad nisi na televiziji?

Trčim za Gitom, pa televiziju u zadnje vrijeme slabo stignem gledati.