Ako se odluči na utrku za novi mandat, Kolindi Grabar-Kitarović neće biti nimalo lako suočavati se i sučeljavati sa Zoranom Milanovićem. Oduvijek poznat kao izvrstan govornik, retorički vješt, britak i odlučan, Zoran Milanović komunikacijski gledano bit će, najblaže rečeno, izazov ili, realno rečeno, oštar i žestok oponent.
A svima nama koji ćemo promatrati tu utrku, bit će daleko zanimljivije nego proteklih izbora. Drugačiji od prošlih predsjedničkih kandidata, ali s karakteristikama koji ga čine ozbiljnim pretendentom na funkciju. Retorički gledano, Milanović kombinira dobre strane prethodnih kandidata: ima odlike Josipovićeve sofisticiranosti (obrazovanosti i rječitosti), ali i jednostavnijeg, uličnijeg rječnika Milana Bandića i ležernog, neuštogljenog stava.
„Predsjednik s karakterom“ slogan je Zorana Milanovića i nije nimalo iznenađujući.
Milanović karakter ima, to je neosporno, ali sviđa li se ljudima taj karakter ili ne, pitanje je na koje će izbori dati najbolji odgovor. Ipak, već najava kandidature može pokazati retorički smjer kojim će Milanović ići. Iako ga mnogi pamte kao arogantnog, konfliktnog, često bahatog premijera (što je sigurno jedna od odlika njegova karaktera!), ne treba zaboraviti da Milanovićeva retorika sada neće biti ona „s političke pozicije“ već ona „za političku poziciju“, što će zasigurno utjecati na oblikovanje retorike.
Kaže Milanović: Ulazim u životnu priču i avanturu u kojoj skoro sve ovisi o meni, koliko će mi ljudi vjerovati, koliko će me kritizirati i sve ono što sam prije radio. Uz to, priznaje da je u prošlosti radio pogreške i da nije uspijevao zadovoljiti visoke kriterije koji su stavljeni pred njega, a svjestan da su predsjednički izbori personalizirani, naglašava da će mu birači „trebati vjerovati“.
To su retoričke nijanse kojima se pokazuje jedan skromniji, mirniji Milanović koji je spreman na to da će biti kritiziran, koji svjesno ulazi u tu „avanturu“ motiviran stvaranjem jedne „moderne i otvorene Hrvatske“.
Milanovićevu retoriku uvijek je karakterizirala izravnost, direktnost, jasno isticanje stava, s njim nikada nije bilo prevelike dvojbe oko toga što o nekome ili nečemu misli. Jasnoća stava, jasnoća misli, pa čak i argumentiranost i logičnost u brojnim komunikacijskim situacijama. A to je pokazao i ovim nastupom. Svjestan ograničenja, limitiranosti predsjedničke funkcije, naglašava simboličku snagu koju predsjednik ima – i time unaprijed odgovara na pitanja „što će mu to?“, „zar nije govorio da je to nevažna funkcija“, „zar nije bio protiv takvog izbora predsjednika“… Prolepsa je retorička figura kojom se anticipiraju kritike oponenata i na njih se unaprijed reagira – a očito i omiljena figura predsjedničkog kandidata Milanovića. Vještina argumentiranja nije mu predstavljala problem, ali stil jest. Njegov način kritiziranja svih koji se s njime nisu slagali bio mu je najveći retorički problem. Bilo je tu „šaka jada“, „pudlica“ i sličnih metafora neprimjerenih za javni diskurs.
Najava kandidature prošla je bez takvih eksplicitnih kritika (i uvreda!). Implicitna kritika i nezadovoljstvo postojećim stanjem očekivano postoji, u suprotnome kandidatura mu ne bi imala smisla.
Ali bez izrugivanja, vrijeđanja i omalovažavanja, za njega je Hrvatska u „popravljivoj“ situaciji. Iluzorno je očekivati da kritika, čak i eksplicitnih neće biti u kampanji, ali postoji nada da će one biti primjerenije kultiviranom, civiliziranom političkom diskursu. Primjerenije „modernoj“, „otvorenoj“, „znatiželjnoj“ i civiliziranoj zemlji u kojoj Zoran Milanović želi biti predsjednik.
