Jer sve je dobro, poruka je koju svakim svojim nastupom premijer šalje, Hrvatska se kreće u dobrome smjeru, imam sve pod kontrolom i možete mi vjerovati. I funkcioniralo je to neko vrijeme. Plenković dolazi kao osvježenje nakon Milanovića, Oreškovića i Karamarka. Javnost se zaželjela čovjeka koji će govoriti elokventno, fluentno, bez vrijeđanja drugih, bez dociranja i arogancije. Pa da, možemo reći, zaželjela se javnost i malo slatkorječivosti. Andrej Plenković sada ipak mora pronaći način kako se nositi s oštrim kritikama oporbe (pa i koalicijskih partnera), ali i kako riješiti unutarstranačke probleme koje je izazvala kandidatura Drage Prgometa za gradonačelnika Zagreba.
Pročitajte i ovo
Može li Andrej Plenković to? Ili je previše ušao u ulogu „nositelja dobrih vijesti“ da bi dobro funkcionirao u ovakvim „kriznim“ situacijama? Kaže predsjednik HDZ-a jasno i glasno: Svi oni koji u svom aktivizmu kane podržavati kandidate koji nisu iz HDZ-a ili se javno za njih zalagati, to ne mogu raditi, a onda nastavlja: Bit će posljedice za sve one koji javno budu podržavali sve one koji nisu kandidati HDZ-a. Onima koji će se oglušiti na te riječi poručuje: Ako netko kani na izborima podržavati opcije koje nisu HDZ, sretan mu put, otvorena su mu vrata.
Je li to Andrej Plenković konačno pokazao čvrstinu, odlučnost, kategoričnost? Napisane na papiru, ove bi rečenice zazvučale ozbiljnije nego izgovorene. Jer kad bismo i povjerovali da se premijer (o ovom slučaju u funkciji predsjednika stranke) može naljutiti, može, kolokvijalno rečeno, lupiti šakom o stol, dovoljno je pogledati ga i poslušati i uvjeriti se da ovog čovjeka ništa ne može izbaciti iz takta. On, izvedbeno, na posve jednak način komunicira otvorenje dionice ceste u Zagorju, prijedlog zakona o Agrokoru, predstavljanje kandidata za gradonačelnika, prijeteće poruke „neposlušnim“ članovima stranke.
Dosadno, bez strasti, bez emocija, naučeno i robotski. Možda Plenković pogrešno misli da premijer ne smije biti čovjek? Možda misli da ako i smije biti čovjek, ne smije imati emocije? Možda pogrešno misli da će pokazivanjem emocija umanjiti svoju vjerodostojnost? U svemu tome Andrej Plenković griješi!! Poruke dobivaju na snazi tek izvedbom! Stroga upozorenja shvatit će se kao stroga tek kad tako budu izvedena. Vjerovanje u snagu izabranog kandidata do izražaja će doći tek kada izvedbom pokaže malo strasti za ono i u ono što doista vjeruje. Gdje je to Plenković učio javnu komunikaciju i tko mu je to rekao da se emocije trebaju potiskivati. Da treba prirodnu izražajnost držati pod kontrolom? I kako mu, na kraju krajeva, to uopće i uspijeva? Meditacijom?
U svakom slučaju, previše se i bespotrebno trudi minimalizirati ekspresiju (koja do izražaja dolazi jedino kod pretjeranog podizanja obrva), previše se i bespotrebno trudi potiskivati emocije, previše se i bespotrebno trudi i forsira „staloženost“ i „smirenost“ zaboravljajući da se retoričke prednosti vrlo lako mogu pretvoriti u mane ako ih se ne dozira i ne koristi s mjerom. Nije dobar govornik onaj koji složi nekoliko lijepih rečenica u glavi pa ih „robotski“ izgovara kada se upale kamere. Nije dobar govornik onaj koji ne pobuđuje kod publike nikakve emocije. Upravo suprotno: staro je retoričko pravilo da dojam o govorniku stvaraju prvenstveno osjećaji koje je pobudio kod publike kad su ga slušali. A što u nama, svojim izjavama budi Andrej Plenković? Ništa! Nakon par minuta jedva da se itko sjeća što je to on zapravo rekao.
Andrej Plenković ne treba ništa učiti o komunikaciji. Naprotiv, predozirao se komunikacijskim savjetima i sada treba zaboraviti što je naučio, opustiti se i biti svoj. Biti čovjek od krvi i mesa.
'"Dr. sc. Gabrijela Kišiček radi na Filozofskom fakultetu u Zagrebu gdje na diplomskom studiju fonetike predaje Govorničku argumentaciju, Povijest govorništva, Govorništvo za nastavnike i Neverbalnu komunikaciju. Suautorica je knjige Retorika i društvo te autorica niza znanstvenih i stručnih radova iz područja retorike. Predsjednica je Odjela za fonetiku HFD-a te članica međunarodnih udruženja retoričara"'
