Novinar, fotoreporter i suradnik portala Dnevnik.hr Zoran Marinović na svojem je Facebooku objavio komentar o izbjeglicama koji prenosimo u cijelosti.
Pročitajte i ovo
Marinović se za DNEVNIK.hr i Novu TV često javlja iz ratnih zona na Bliskom istoku, a inače je zajedno s Marinom Gregurevim dobitnik nagrade HND-a za najbolji snimateljski prilog ''Mosul, prva crta bojišnice".
Pročitajte njegov komentar.
"Dok gledam komentare, koji iz dana u dan, preplavljuju mreže o tim pedofilima, silovateljima, koljačima, zapravo sve sam uvjereniji u besmisao posla kojim se bavim. Svaki dan proveden u Aleppu, Homsu, Mosulu, Rakki, Sinjaru, Falluji, bio je uzaludan. Svaki prelazak preko crte, svaki metak iznad glave bio je besmislen. Sve nagrade i tapšanja po ramenima obično su sranje. Tek malo hrane za vlastiti unesrećeni ego.
Svaka ta fotka samo je beznačajana kap u oceanu lažnih vijesti, netrepeljivosti i osuda koje kao naplavine smeća nezaustavljivo isplivaju na obalu. Zakleo sam se, sebi, da ću se odjebat od te teme. Što se moglo napravit, napravio sam.
Opet, svaki dan gledam kako klinici koji kradu mobitele u Brazilu postaju izbjeglice iz Beča, navijači koji razbijaju auta migranti u Londonu, crnci iz New Yorka koji guraju bijelu ženu u shopping centru, postaju azilanti iz Frankfurta, peterostruki koljači. I uvijek jedno te isto. Laž.
Ajmo, staviti bijele kapuljače, zapaliti križeve, idemo ih loviti po šumama, dok nam je na vrijeme, a vrijeme nam, jer samo je pitanje trenutka, kad će nas početi nabijati na kolac. A mi se za kočeve nismo borili. Naš Izbjeglica pribijen je na križ.
Opet o njima? Koljačima, pedofilima, silovateljima, lopovima. O da. Među njima ima i takvih. Nema sumnje. Zamisli sebe ili mene, nakon godina bombardiranja, mjesecima lutaš po planinama, dan ti počinje huškanjem policijskih pasa i pretrpanim kombijima, pokraden, prevaren i ostavljen. Reci mi što bi ti, ili ja, postao? Isti? Netko bolji? Bi li s djetetom u rukama pokušao probiti policijski kordon?
Koliko tisuća ljudi je tu prošlo, jedno jaje nije ukradeno. To je istina. U svakom žitu ima kukulja. Ali moramo li zato biti licemjerni da kuhamo kruh od kukolja u kojem bude i pokoje zrno. Zrno humanisti. Dok podvaljujemo kukavičja jaja.
Jebote. S kauča, iz toplog dnevnog boravka isključi mrežu. Uključi mozak. A naši problemi? Pogledaj opet govor Ćaće i ekipe, na splitskoj rivi. Nadana u lovu. Ivicu i Maricu. Zbog takvih trebamo palit križeve u šumi. Dizat šatore i postavljat plinske boce. Što nam djeca uče po programu iz austrougarske. To su naši silovatelji. Ti su nam pokrali jaja. I kokoši. I kokošar. Za te smo se mi borili. Krvavih gaća. A ne za ove jadnike.
Shvati. lako je, ljudi biježe sa spaljene zemlje, od nevolje i nesreće, i traže komadić neba. Negdje. Bilo gdje. Igdje. Isto onako kako bi to napravio svatko od nas. i ti. I ja.
Budi s njima jedan dan. Sa ovim promrzlim rukama koje u Siriji čekaju jebeni komad kruha. Smo jedan dan. Pa mi pričaj o terorizmu, zavjerama, džihadu, koljačima. Njima, nama. Pogledaj u oči klinca kojem geler raznese pola glave. Pa mi pričaj. Objasni mi, dok ispijaš toplu 3 u 1 Nesicu, na novom kauču od Ikee. Sačekaj da netko od njih prvi baci kamen, pa reci ... evo ga."
