Diplomatske vještine srbijanskih političara: ''Infantilna retorika koja podsjeća na osnovnoškolce''

„Nećemo dopustiti da bilo tko Srbiju ponižava i gazi“, riječi su koje srbijanski političari ponavljaju kao svojevrsnu mantru. Kritika upućena Srbiji u bilo kojem aspektu, od pravosuđa do kulture i obrazovanja, rezultira upornim ponavljanjem kako se Srbiju „ponižava i gazi“ te sipanjem uvreda na račun Hrvatske, koja je, prema riječima Aleksandra Vučića „falsifikat Europe i europskih vrijednosti“.

Pročitajte i ovo Kolumna dr. sc. Kišiček 'Stil kojeg se ne bi posramili niti 'društveni kritičari' u lokalnim birtijama nakon koje čašice više' Vrijeđanje nije civilizirano 'Da…i to je moguće. U politici postoji i takva retorika, a u svijetu postoje i takvi političari'

Ovakve bismo riječi, da su se ponovile prvi put, zasigurno nazvali agresivnom retorikom usmjerenom na diskreditiranje Hrvatske, shvatili ih kao ozbiljno narušavanje diplomatskih odnosa dviju zemalja. Iz perspektive politike, možda to i jest slučaj. Iz perspektive retorike, ovakav način komunikacije više ne možemo ni smatrati agresivnim već prije svega infantilnim.

Srbijanska retorika još je od davnina usmjerena na to da se „odlučno brani srpska čast, dostojanstvo“, usmjerena je na to da se Srbija prikazuje kao „žrtva“ i to kao „najveća žrtva svih ratova“, a „u srpskim grudima ništa neće kucati za fašizam“. Takva je retorika, nažalost, dobro poznata i iz govora Miloševića, Karadžića, Mladića i Šešelja, a sada je u ponešto drugačijem kontekstu nastavljaju i Vučić, Dačić, Nikolić.

Infantilna je to retorika koja podsjeća na osnovnoškolce koji se kući vraćaju s lošim ocjenama pa se opravdavaju time što baš njih učitelj ne voli. Jer oni, eto, sve rade dobro, ali učitelj „ima pik“ na njih. A ako i to nije dovoljno, onda će još malo kritizirati učitelja koji nije dobro objasnio gradivo i previše traži.
Isti je princip srbijanske političke retorike: nitko njima neće držati lekcije, a „ponajmanje Hrvatska“ jer tko je „jedna Hrvatska“ da njima blokira pristupne pregovore s Europskom unijom? Možda samo ravnopravna članica te iste Unije?

Budući da je to činjenica koja se ne može poreći ni opovrgnuti, idući očajnički potez bio je diskreditiranje te iste članice u kojoj se, prema riječima Tomislava Nikolića „veličaju simboli pod kojima su u NDH ubijani Srbi, Romi i Židovi, predsjednica Hrvatske se ispričava roditeljima zato što je ne znajući u paketićima djeci poklonila i čokoladu proizvedenu u Srbiji“, a Vučić dodaje da hrvatska povijest počiva na „floskulama o velikosrpskoj agresiji“. Uz to se još, uz zavidno poznavanje unutarnje politike Hrvatske, spominju i izjave tajnika Ministarstva obrazovanja po pitanju PISA analize znanja hrvatskih učenika. Sve to u argumentaciji se naziva non sequitur, odnosno pojednostavljeno „miješanje krušaka i jabuka“. Navodi se sve i svašta samo da bi se Hrvatsku prikazalo kao neprijatelja koji „Srbiji podmeće nogu“ na njezinom putu u EU. Da nije Hrvatska, bila bi Bugarska. Kad ne bude Hrvatska ili Bugarska, bit će Slovenija. Jer puno je lakše srbijanskoj javnosti probleme u pristupnim pregovorima objasniti željom nekih da „naštete i uvrijede Srbiju“ nego da možda političari ne rade dobro svoj posao.

Da je blokiranje pregovora nešto s čime se i Hrvatska susrela. Da je otvaranje i zatvaranje poglavlja rezultat promjena koje država treba napraviti. I da je sve uobičajena procedura pristupnih pregovora koje je prošla svaka država prije Srbije.

Ili su možda srbijanski političari očekivali da će dovoljno biti reći kako u srpskim grudima ne kuca fašističko srce i da će to biti ulaznica za svečano primanje u Uniju? I da je srpski narod dovoljno propatio u svojoj povijesti pa da mu ne treba još patnje s tim pregovorima? Diplomatske vještine i kulturna komunikacija očito su nepoznati pojmovi kod srbijanskih političara, a logična i zdravorazumska argumentacija nepoznati u srbijanskoj retorici. Jer nema logike da se diskreditira i vrijeđa zemlja s kojom trebate sjesti za pregovarački stol. Nema logike da se nakon teških riječi i uvredljivih kvalifikacija govori o „pružanju ruke“, o „kompromisima“, o „gradnji društva bez granica, vjerskih i rasnih sukoba“.

Skupljati unutarpolitičke bodove na račun zaoštravanja odnosa Srbije i Hrvatske trebao bi biti retorički passė u obje zemlje. Međutim, Hrvatska kao punopravna članica EU-a ima pravo, poziciju i moć da utječe na pristupne pregovore Srbije, ima pravo kao i svaka druga zemlja članica dati svoje primjedbe i kritike.

Kojom će dinamikom pregovori teći ovisi o politici, ali i o retorici srbijanskih političara koji bi trebali „odrasti“ i kritiziranje prihvatiti kao sastavni dio pristupnih pregovora, a ne kao „ponižavanje i gaženje“. Jer ta i takva retorika već je nanijela dovoljno štete i, nažalost, odnijela previše ljudskih života.

Dr. sc. Gabrijela Kišiček radi na Filozofskom fakultetu u Zagrebu gdje na diplomskom studiju fonetike predaje Govorničku argumentaciju, Povijest govorništva, Govorništvo za nastavnike i Neverbalnu komunikaciju. Suautorica je knjige "Retorika i društvo" te autorica niza znanstvenih i stručnih radova iz područja retorike. Predsjednica je Odjela za fonetiku HFD-a te članica međunarodnih udruženja retoričara.