'Da…i to je moguće. U politici postoji i takva retorika, a u svijetu postoje i takvi političari'

I gledajući svakodnevne rasprave bilo u Saboru ili putem medija, zaista se čini kako su pitanja o fašizmu i antifašizmu, ustašama i partizanima ono oko čega se danas, 2016. lome koplja. I čini se kako je najlakše političke protivnike diskreditirati nazivajući ih komunistima ili fašistima.

A istovremeno, paradoksalno, svi se načelno zalažu za dijalog, argumentirane rasprave, liberalnost, poštivanje drugih, različitih mišljenja. I ponovno se u Hrvatskoj razilaze retorička praksa i teorija.

Jedna od retoričkih taktika koje tome pridonose su one kojima se jedan dvojben ili pogrešan postupak opravdava postojanjem drugih takvih.

Pročitajte i ovo Dr. sc. Gabrijela Kišiček Evo gdje griješe i Milanović i Karamarko Evo kako ih prepoznati Zamke i smicalice koje nam političari pokušavaju 'prodati'

tri vijesti o kojima se priča Tračak nade Celine je nestala prije gotovo tri godine: Prijatelji sada pokrenuli vlastitu potragu i došli do šokantnog otkrića Kakav bezobrazluk VIDEO Kruži snimka s groblja, građani u šoku: "Svašta smo znali vidjeti po groblju, ali ovo je za ne povjerovat" POKRENUTA KAMPANJA Milijarder uplatio 100 tisuća eura heroju s plaže! "Umrijet ću, reci mojoj obitelji..."

Od jednog čovjeka rasprava postaje o svima i svakom

Primjer je rasprava o kapi ministra Hasanbegovića. Dok se on sam, primjereno i jasno, u svojoj izjavi ogradio od ustaštva i totalitarističkih režima, javili su se neki, nastojeći ga obraniti, ali radeći to na potpuno pogrešan način.

Ivan Tepeš iskoristio je priliku da bi spomenuo neke druge, u nekim drugim dvojbenim situacijama, ističući postojanje „dvostrukih kriterija“. Naime, takva vrsta argumentacije pridonosi produbljivanju podjela. Kao argument ne opravdava Hasanbegovića već raspravu proširuje na teme koje nisu predmet trenutačne rasprave.

Od jednog čovjeka i njegovog postupka, rasprava postaje o svima i svakom tko je ikada ili nekada napravio nešto dvojbeno ili loše. Slično bi bilo da se nekoga optuži kako je nešto ukrao, a on se brani da nije samo on, jer eto, postoje još neki koji su krali pa čak i više od njega. Naravno da valja raspravljati o svakom čovjeku ili postupku koji se smatra pogrešnim, ali je pogrešno opravdavati jednu lošu stvar tvrdeći da postoje još i gore.

Ako mogu oni, možemo i mi

Slična se retorika nazire i u prepisci Milorada Pupovca i predsjednice Grabar-Kitarović. Iako je predsjednica vrlo dobro primijetila i naglasila kako podjele i netrpeljivosti koje trenutačno postoje u društvu nisu novost koja se pojavila s aktualnom Vladom već postoje mnogo duže, pozornost je posvetila traženju krivca umjesto traženju rješenja za takve podjele.

Jer kao što Pupovcu viču „četniče“, članu njezine obitelji viču „ustašo“. Jedno ne opravdava drugo, a takva će retorika samo pridonijeti tome da oni koji su skloni neciviliziranom, uvredljivom pa čak i nasilničkom ponašanju, shvate to kao opravdanje. Ako mogu oni, možemo i mi.

Zbog toga treba pronaći načine kako prevladati i nadvladati podjele. Isticanjem zajedničkih ciljeva, isticanjem zajedničkih vrijednosti i prije svega dijalogom.

Drskost i bezobrazluk kao jezik komunikacije

Je li u Hrvatskoj dijalog između te dvije strane uopće moguć? Ponovno, u teoriji da. No, kada Zoran Milanović govoreći o smjeni šefa SOA-e kaže da on nije ovisan o toj šačici probisvijeta koji ga žele smijeniti (imajući na umu da se radi o Predsjednici koja je smjenu potpisala i Karamarku koji je tu smjenu podržao) jasno je da ne postoje preduvjeti za kulturan dijalog.

Nije problem ne slagati se s odlukom Predsjednice, nije problem dijeliti različite stavove s različitim političkim opcijama, ali je problem to neslaganje izražavati na način na koji to čini Zoran Milanović. Jer iako on kaže da su drskost i bezobrazluk jedini jezik koji neki razumiju, katkada se čini da je to jedini jezik kojim on umije govoriti.

Uvažavanje drugih, prihvaćanje različitih stavova i mišljenja, preduvjeti su da bi do dijaloga uopće došlo i da bi on uopće imao smisla. I netko jednom treba stati i reći, vrijeđanje nije jezik civiliziranog političkog diskursa i nije odlučan i samouvjeren politički vođa onaj koji je bezobrazan ili drzak već onaj koji u političke bitke ulazi s argumentima, a izlazi s poštovanjem i onih koji ga podupiru i onih s kojima se politički ne slaže. Da…i to je moguće. U politici postoji i takva retorika, a u svijetu postoje i takvi političari.

Dr. sc. Gabrijela Kišiček radi na Filozofskom fakultetu u Zagrebu gdje na diplomskom studiju fonetike predaje Govorničku argumentaciju, Povijest govorništva, Govorništvo za nastavnike i Neverbalnu komunikaciju. Suautorica je knjige "Retorika i društvo" te autorica niza znanstvenih i stručnih radova iz područja retorike. Predsjednica je Odjela za fonetiku HFD-a te članica međunarodnih udruženja retoričara.