Izraelsku državu proglasio je 14. svibnja 1948. u Tel Avivu tadašnji premijer David Ben Gurion, nekoliko sati prije nego što je službeno istekao mandat Britancima u Palestini.
Zamisao o utemeljenju države Izrael potječe iz 19. stoljeća iz cionističkog pokreta koji je zagovarao stvaranje države, na biblijskoj zemlji koju je Bog dao Židovima, nakon stoljeća progona u Europi.
Kada je izbio rat u Palestini 1948., ondje je 1,4 milijuna Arapa živjelo zajedno sa 720.000 Židova kojih se dvije trećine rodilo u inozemstvu, poglavito u srednjoj i istočnoj Europi gdje su nacisti proveli holokaust.
Izrael je s arapskim susjedima vodio sedam ratova. Mir i sigurnost nije uspio ostvariti, no unatoč tomu postao je tehnološka sila, država s moćnom vojskom i razvijenom infrastrukturom na zemljištu bez prirodnih resursa.
Danas u Izraelu uz šest milijuna Židova živi i 1,2 milijuna izraelskih Arapa. Potomci su 160.000 Palestinaca koji nisu napustili Izrael nakon proglašenja neovisnosti.
Za izraelski dnevnik Jerusalem Post, najveći domet 60-godišnje neovisne države Izrael sam je njezin opstanak, njezin status suverenosti kakav imaju i ostale nacije.
"Mnoga gospodarska i kulturna dostignuća pridonijela su tome opstanku, ali želja za mirom s našim susjedima ostaje neispunjena, no pobjeda je što smo ovdje", piše Jerusalem Post.
Dnevnik podsjeća da u arapskom i muslimanskom svijetu postoje subjekti koji ne prihvaćaju židovski suverenitet, a na Zapadu moderan oblik antisemitizma aktivan je kroz dio nevladinih udruga koje rabe izraze "apartheid" i "rasist" kada govore o Izraelu, demoniziraju Izrael u Ujedinjenim narodima i odriču mu pravo na samoobranu.
"Suočena s intenzivnim i stalnim neprijateljstvom, izraelska sposobnost ne samo da preživi, već i da napreduje, glavna je poruka proslave 60-godišnjice neovisnosti. Sa 6 milijuna židovskih građana u Izraelu, deset puta više od populacije iz 1948., hebrejski jezik je ojačao, a židovska kultura očuvana", piše Jerusalem Post žaleći što "istodobno napredak prema prihvaćanju jednakopravnosti židovskog suvereniteta među nacijama teče bolno sporo".
"Izrael ima 60 godina i tijekom tog razdoblja nitko od nas nije mogao spavati. Bilo je to 60 godina nasilja i 60 godina boli", sažima Akram al-Shamali, 60-ogodišnji Palestinac, povijest države Izrael.
Kroz Shamlijevu priču, kojega je kao novorođenče majka na rukama iznijela u bijegu 700.000 Palestinaca pred izraelskim napadima, te priču njegova vršnjaka, Izraelca Moshea Feista, agencija Reuters donosi svjedočanstvo dramatične izraelske zbilje.
Pripadnici dvaju naroda žive 60 kilometara udaljeni jedan od drugoga, a svjetlosnim godinama daleko. Njihovi pogledi na sukob oprečni su koliko i njihovi životni putevi.
Shamali mašta o povratku u Jaffu, svoj dom koji nije upoznao i za njega je rođendan hebrejske države patnja. Za Feista, sina poljoprivrednog radnika izbjeglog iz nacističke Njemačke, Izrael je ponos, dom u kojem je rođen nekoliko mjeseci poslije Nakbe (kako Palestinci nazivaju dan "katastrofe", odnosno dan rođenja židovske države).
Arapi su izbjegli jer nisu željeli živjeti sa Židovima, nitko ih nije tjerao da odu, uvjeren je Feist. Nitko ne napušta svoj dom bez razloga, tvrdi Shamali i pita se kako je moguće da Izraelci protjeraju Palestince s njihove zemlje i nadomještaju ih milijunima iz Rusije.
Obojica su nezadovoljni vlastitim vladama. Izraelci vladu premijera Ehuda Olmerta drže korumpiranom i nesposobnom da zaštiti vlastite građane, a palestinsko je vodstvo razjedinjeno od smrti Jasera Arafata.
