Stvarna moć nije u rukama iranskog vođe, otkriveno tko donosi sve odluke: "Prešli smo s božanske na tvrdu moć"

Iran više nema niti jednog neospornog klerikalnog arbitra na vrhu države. Modžtaba Hamnei i dalje je na vrhu sustava, ali tri osobe uspoznate s unutranjim stanjem kažu da je njegova uloga uglavnom legitimizirati odluke doje donose njegovi generali, dok sam ne izdaje direktive.

tri vijesti o kojima se priča Samo oprezno Znate li koliki je domet radara za mjerenje brzine vožnje? Evo koliko daleko mogu snimati Šok na Savi Paviljoni se zatvaraju, stotine studenata ostaju bez kreveta: "Garsonijere su 500 eura, kako ćemo preživjeti?" Zabranjeno Ove predmete nikad ne smijete imati u automobilu: Prijeti vam visoka kazna ako vas policija uhvati

Od osnutka 1979. godine Islamska Republika vrti se oko vrhovnog vođe s konačnim autoritetom o svim ključnim državnim pitanjima. No ubojstvo ajatolaha Alija Hamneija prvog dana rata s Izraelom i Sjedinjenim Državama te uzdizanje njegova ranjenog sina Modžtabe doveli su do promjene u poretku, kojim sada dominiraju zapovjednici Korpusa islamske revolucionarne garde (IRGC) te ne postoji odlučan, autoritativni sudac, piše Reuters.

Iranski dužnosnici i analitičari kažu da je ratni pritisak koncentrirao moć u uži, tvrđi unutarnji krug ukorijenjen u Vrhovnom vijeću nacionalne sigurnosti (SNSC), uredu vrhovnog vođe i IRGC-u, koji sada dominira i vojnom strategijom i ključnim političkim odlukama.

"Očito ne postoji jedinstvena zapovjedna struktura za donošenje odluka. Ponekad im trebaju dva do tri dana da odgovore", rekao je visoki pakistanski vladin dužnosnik upoznat s mirovnim pregovorima između SAD-a i Irana.

Diplomatsko lice Irana na razgovorima s SAD-om bio je ministar vanjskih poslova Abas Arakči, kojem se nedavno pridružio predsjednik parlamenta Mohammed Baqer Qalibaf - bivši zapovjednik Garde, gradonačelnik Teherana i predsjednički kandidat - koji se tijekom rata pojavio kao ključni posrednik između iranskih političkih, sigurnosnih i klerikalnih elita.

Međutim, na terenu je središnji sugovornik bio zapovjednik IRGC-a Ahmad Vahidi, prema pakistanskom i dva iranska izvora koji su ga prije nekoliko tjedana identificirali kao ključnu osobu Irana.

Modžtaba, koji je teško ozlijeđen u izraelsko-američkom napadu nije se javno pojavljivao od stupanja na dužnost i komunicira putem pomoćnika IRGC-a ili ograničenih audioveza zbog sigurnosnih ograničenja, rekle su dvije osobe bliske njegovu užem krugu.

Iako je Modžtaba formalno vrhovni autoritet Irana, on je figura pristanka, a ne zapovijedanja, kažu insajderi. Prava moć, kažu oni, prešla je na jedinstveno ratno vodstvo sa središtem oko SNSC-a.

"Važni poslovi vjerojatno prolaze preko njega", rekao je iranski analitičar Araš Azizi, "ali ne mogu zamisliti da će nadglasati Vijeće nacionalne sigurnosti. Kako bi se mogao suprotstaviti onima koji vode ratne napore?"

Tvrdokorne osobe poput bivšeg pregovarača za nuklearna pitanja Saeeda Jalilija i skupine radikalnih zastupnika podigle su svoj utjecaj snažnom retorikom tijekom rata, ali im nedostaje institucionalni utjecaj.

Modžtaba svoj uspon duguje Gardi, koja je marginalizirala pragmatičare i podržala ga kao pouzdanog čuvara svoje tvrdokorne agende. Već ojačana ratom, rastuća dominacija Garde signalizira agresivniju vanjsku politiku i strožu domaću represiju, rekli su za Reuters izvori upoznati s unutarnjim krugovima kreatora politike u zemlji.

Vođeni revolucionarnim islamizmom i svjetonazorom koji stavlja sigurnost na prvo mjesto, Garda vidi svoju misiju u očuvanju Islamske Republike kod kuće i istovremeno odvraćanje u inozemstvu. Taj stav, koji često dijele tvrdolinijaši u pravosuđu i klerikalnom establišmentu, daje prioritet rigidnoj centraliziranoj kontroli i otporu zapadnom pritisku, posebno u pogledu nuklearne politike i regionalnog dosega Irana.

"Prešli smo s božanske moći na tvrdu moć", rekao je Aaron David Miller, bivši američki pregovarač. "Od utjecaja klerika do utjecaja Revolucionarne garde. Ovako se Iranom upravlja."

Unatoč stalnom vojnom i ekonomskom pritisku Sjedinjenih Država i Izraela, Iran nije pokazao znakove sloma ili kapitulacije u gotovo devet tjedana rata.
Niti, kako je Miller primijetio, postoje dokazi o temeljnim rascjepima unutar sustava ili značajnoj opoziciji na ulicama. Ta kohezija sugerira da je zapovjedništvo sada u rukama Garde i sigurnosnih službi, koje, čini se, vode rat, a ne samo ga izvršavaju.