Svakih desetak metara zapušten izlog, prostor koji se ne koristi, derutne straćare, prizori koji više nalikuju zapuštenoj periferiji nego središtu glavnoga grada. Sve to nalazi se upravo u srcu Zagreba. Problemi su brojni - od posljedica potresa do neriješenih imovinskopravnih odnosa i trošnosti zgrada, ali nisu nerješivi.
No netko se njima napokon mora početi ozbiljno baviti.
Ilica je duga 5653 metra i tek je četvrta najdulja zagrebačka ulica, ali prednjači po broju kućnih brojeva – ima ih više od pet stotina. Ime joj se prvi put spominje još 1431. godine, a dobila ga je po potoku koji je tim dijelom grada nekada tekao. Nekad žila kucavica metropole, danas je to tek potencijal koji čeka svoju revitalizaciju.
Na mnogim dijelovima ulice nižu se prazni, zapušteni prostori.
"Ja gledam kroz izlog napuštenog prostora, ni tu ništa nema. Prazno!" kaže prolaznica.
"Gledajte kakvo je smeće!" dodaje druga.
"Nema života u tim prostorima. Moglo bi biti lijepo", kaže Nika Maršić iz keramičkog studija.
Kako bi to moglo izgledati, pokazuje primjer Q'art festivala koji posljednjih deset godina u Ilicu dovodi umjetnike, kreativce i obrtnike – i ono najvažnije, život.
"Ja obožavam ovo zato što vidim toliko kreativnih ljudi i samo hoću biti ovdje cijeli dan i družiti se sa svima", kaže jedna posjetiteljica.
"Popili smo kavu na tračnicama u kafiću!" dodaje drugi.
"Super je, volio bih da je češće", zaključuje treći.
Iza svega stoji Ivana Nikolić, umjetnička voditeljica Q'art platforme, koja godinama upozorava na problem praznih prostora.
"Prije 10 godina mapirali smo Ilicu od Trga bana Josipa Jelačića do Mandaličine i vidjeli smo što se ustvari događa s tim prostorima. Jer ustvari pitanje praznih prostora nije urbanističko pitanje, nego je to stvar karaktera grada. Kad vi vidite nešto lijepo, pa sad recimo da meni fali šest zubi, sigurno biste to primijetili. E, pa sad tako grad u stvari izgleda kada vidite sve te napuštene prostore."
Tada ih je bilo osamdesetak, a danas ih je, kaže, vjerojatno još i više.
"Pokazalo se ustvari vrlo zanimljivo da svi oni prostori koji se bave bilo kojom temom umjetničkog sadržaja, oni preživljavaju, živi su i imaju interes, dok svi ovi koji su visokokomercijalni, vjerojatno i zbog visine najma, vrlo se često isprazne. I sad to izgleda, ja bih rekla, otužno."
Takvu sliku potvrđuje i obilazak terena. Svakih nekoliko metara - zatvoreni lokali, prašnjavi izlozi, natpisi "otvoreno" koji više ne znače ništa.
U nizu od šest poslovnih prostora otvoren je tek jedan - mali dućan s nakitom i ručno rađenim tepisima.
"Onaj prvi koji ste snimali bio je frizerski salon. Gospođa je otišla u mirovinu, prostor je vratio grad. Baš mene interesira, idem u grad pitam taj prostor, kaže: ići će natječaj. Deset godina je u natječaju. Ništa", kaže trgovac.
Prošlog ljeta Ana i Nika potpisale su desetogodišnji ugovor o najmu s državom i svoj keramičarski studio preselile u Ilicu 124. Njihov prostor postao je rijetka svijetla točka u sivilu zatvorenih lokala.
"Kad smo se preselile iz puno manjeg prostora ovdje, vidim kako su ljudi sretni i kako dođu i budu očarani prostorom doslovno, jako im se sviđa", kaže Nika Maršić.
"Nudimo jednodnevne radionice izrade šalica, tanjurića, svakakvih uporabnih predmeta. Nudimo tečaj koji evo upravo sad traje. Nudimo jednodnevne radionice na kolu."
No početak nije bio jednostavan.
"Prostor je bio na natječaju ja mislim tri puta otkad sam ja pratila i ja sam ga toliko puta išla gledati dok se nisam odlučila jer je bio u dosta lošem stanju. Na prvu sam vidjela da će trebat mijenjati podove, pregrađivati zidove, vjerojatno dovoditi novu vodu, struju i slično. I znala sam da će to biti velik pothvat, ali, nažalost, tek kad smo krenuli u radove, kad su majstori došli i kad smo vidjeli pravo stanje, zaključili smo da će to ispasti puno više nego što smo mi planirale", kaže Ana Agneza Širić.
Troškovi su na kraju bili dvostruko, pa i trostruko veći.
"Znači, jedino što nam se priznalo je da mjesec dana ne plaćamo najam, a nakon toga smo i dok su radovi trajali uredno plaćali najam."
Mjesečni najam iznosi 890 eura, uz dodatne troškove.
"Sve što smo uložili može doći nekom drugom što nas malo i straši, ali vjerujemo da će biti OK", kaže Maršić.
Unatoč svemu, njihov je prostor postao mjesto susreta i zajednice.
"Postoje u gradu resursi, koji su većinom, nažalost, državno vlasništvo i svi ti prostori stoje prazni, a zajednica ima potrebe da se to aktivira i ima ideje", ističe Ivana Nikolić.
Na upit o praznim prostorima, Grad Zagreb odgovara da većina njih više nije pod njegovim upravljanjem te da su mnogi neupotrebljivi, dijelom i zbog potresa. Državne nekretnine tvrde pak da upravljaju s dvjestotinjak prostora i da je većina u korištenju, no broj praznih nisu naveli.
Sve o ovome pogledajte u prilogu Maje Medaković.
-
Novo ludiloDojave o bombama u školama u više hrvatskih gradova, ovoga puta jezive prijetnje primili i vrtići
-
Dojave o bombamaOvo je poruka koja je stigla u škole, prijeti se i vrtićima! "10 će eksplodirati u roku od nekoliko sati"
-
Neviđen horor u susjedstvuMaloljetnik silovao trudnu sestru s poteškoćama u razvoju, a majka ju bacila s balkona – preminulo nerođeno dijete
