'Kako su mi jačali mišići i ispravilo mi se držanje, tako je raslo i moje samopouzdanje. Kada vam cijeli život nabrajaju stvari koje ne možete učiniti, mogućnost kontrole životinje od 800 kilograma ima neku posebnu čar', opisuje Nikolina život s konjima.
Terapijsko jahanje u Udruzi Krila poboljšava kvalitetu života dvjestotinjak djece i mladih. Među njima je i 18-godišnja Nikolina Bogdan, studentica Edukacijsko-rehabilitacijskog fakulteta u Zagrebu. Terapijskim jahanjem bavi se već 5 godina, a posljednje četiri u Udruzi Krila i volontira.
Vezani članci
'2008. došla sam u Udrugu Krila i započela s terapijskim jahanjem kako bi ojačala mišiće nogu koji su oslabili kao posljedica skraćenih tetiva. Na listi čekanja bila sam nekoliko godina, te sam bila prilično uzbuđena kada sam došla konačno na red. Konje volim od malena i bila sam sretna što sam dobia priliku jahati, tim više što je to značilo da će mi biti bolje', ispričala nam je Nikolina.
'Shvaćate da invaliditet ne definira vaše mogućnosti, već vi sami' - Nikolina
Njezin prvi susret s konjem dogodio se kada je imala samo 2 godine. A u Udruzi Krila njezin prvi konj bio je haflinger Rubin, popularan kao barbie konj, zbog svoje svjetle dlake i bijele grive.
'Običaj je bio da novi jahači počinju s manjim i mirnijim konjima kako bi bili što opušteniji. Tako su meni prvi put dali Rubina. Kada sam ga vidjela bila sam izvan sebe, jer je zbilja izgledao kao konj iz bajke. Iako smo napravili samo nekoliko krugova, osmijeh mi nije silazio s lica i znala sam da je jahanje nešto čime bih se mogla baviti cijeli život', s uzbuđenjem nam je ispričala Nikolina svoj prvi susret s Rubinom. No, on nije dugo ostao njezin terapijski konj.
Svaki put kada dođem u Udrugu Krila prvo odlazim u štalu i pozdravljam svojeg starog prijatelja Nacija
Kako bi stekla što više iskustva, često je mijenjala konje. Crna kobila Tinka bila je njezina suputnica slijedećih nekoliko mjeseci, dok je svoje veće jahačke podhvate iskusila sa starim riđanom Nacijem, koji joj je i danas najdraži konj.>>VIDEO Kakva ljubav: Pogledajte što je konj napravio kamermanu
'Naci je miroljubivi stari konj čija je mirna narav smirivala i mene na svakom treningu. Rad s njim bio je opuštajući i često je znao zadrijemati za vrijeme timarenja. Treninzi su trajali oko 45 minuta i s obzirom da sam bila početnica uglavnom smo hodali i kasali' (op.a. kas=ritmičan i dvotaktni korak), opisala nam je trening s Nacijem Nikolina.
Osim Nacija iznimno je vezana uz Lotona, s kojim je započela i sportske treninge. Naime, nakon 5 godina terapijskog jahanja ušla je u sportsku sekciju u kojoj zadnjih par mjeseci trenira za sportska natjecanja u parajahanju u disciplini dresurnog jahanja.
'Kroz ovih par godina terapijskog jahanja mišići su ojačali, te sam dovoljno napredovala, stoga je trenerica počela razmišljati o opciji sportskog jahanja. Bila sam oduševljena idejom jer oduvijek imam natjecateljski duh, a kroz natjecanja bi mogla pokazati ljubav i trud koji sam uožila u to', istaknula je Nikolina, a prvo revijalno natjecanje imala je prošle godine na zagrebačkom hipodromu.
Terapijsko jahanje ima veliki fizički, ali i psihički učinak na Nikolinu.
'Kako su mi jačali mišići i ispravilo mi se držanje, tako je raslo i moje samopouzdanje. Kada vam cijeli život nabrajaju stvari koje ne možete učiniti, mogućnost kontrole životinje od 800 kilograma ima neku posebnu čar. Dok galopirate na konju preko livade imate osjećaj kao da možete sve. I ne samo da ste jednaki, nego i da neke stvari možete bolje od drugih. Shvaćate da invaliditet ne definira vaše mogućnosti, već vi sami', iskrena je bila Nikolina.
Kada vam cijeli život nabrajaju stvari koje ne možete učiniti, mogućnost kontrole životinje od 800 kilograma ima neku posebnu čar
Zbog velike ljubavi prema konjima ubrzo nakon što je počela s treninzima, postala je i volonterka u Udruzi Krila. Tako već četiri godine, osim što jaše, redovito brine o konjima (izvodi ih na ispašu, hrani ih, te čisti bokseve), ali i sudjeluje u terapijama kao vodič ili pratiteljica.'Kao volonter uglavnom dolazim nedjeljom ujutro, izvodim konje te čistim štale. Kada stignem dolazim preko tjedna hraniti konje. Počela sam volontirati jer sam shvatila da mi vrijeme koje provodim s konjima za vrijeme treninga nije dovoljno. Obožavam ih i smiruju me, nakon par sati s njima znam da sam spremna za tjedan koji slijedi. Konji su izvrsni terapeuti, kako u fizičkom tako i u psihološkom smislu. Sam pogled na njih vas smješta negdje daleko od gradske vreve i užurbane svakodnevice. Preporučila bi svima koji imaju viška slobodnog vremena da ga iskoriste volontirajući u Krilima, jer ne poznajem bolji način punjenja baterija i činjenja dobrog djela u isto vrijeme', poručila je Nikolina.
DNEVNIK.hr pratite putem iPhone/iPad | Android | Twitter | Facebook
