Svjedokinja haškog tužiteljstva svjedočila je uz zaštitu identiteta i vodi se kao "svjedokinja 136". Njezino svjedočenje odvijalo se dijelom na zatvorenim sjednicama, a u sudnici je sjedila iza paravana koji ju je sakrio od novinarske galerije.
U protuispitivanju koje je vodio Gotovinin odvjetnik Greg Kehoe svjedokinja je kazala kako je ona bila na listi za evakuaciju koju je UN za svoje civilno osoblje u Kninu načinio nekoliko mjeseci prije Oluje, a potvrdila je i da ju je njezin dečko, inače pripadnik specijalnih jedinica vojske krajinskih Srba, htio dva tjedna prije Oluje staviti na popis za evakuaciju članova obitelji i prijatelja pripadnika te jedinice.
Obrana generala Gotovine jučer je u uvodnim riječima odbacila tezu tužiteljstva o progonu civilnog stanovništva artiljerijskim napadima koji su izazvali panični bijeg tvrdeći da su vlasti krajinskih Srba planirale masovnu evakuaciju srpskog stanovništva u slučaju hrvatskog vojnog napada jer im je ideja zajedničkog života bila neprihvatljiva.
Ona je na pitanje Kehoa potvrdila da su ljudi u povećanom broju autobusima odlazili prije Oluju za Srbiju ali je tvrdila da se radilo o ženama s djecom koje nisu imale hranu za djecu, a u Kninu nije bilo ni struje.
Svjedokinja je tvrdila da je strah kod stanovništva bio izazvan granatiranjem okolnih sela, koji su stizali u Knin, pa je njihov dolazak izazvao strah kod stanovnika grada.
Kazala je kako se nakon granatiranja Knina pitala da li su oni u bazi "jedina grupa koja je preživjela". S druge strane kazala je kako Knin i druga veća mjesta na području sektora Jug poput Gračaca, Donjeg Lapca, Drniša nisu pretrpjela veću štetu te se u njima moglo živjeti dok su okolna sela bila potpuno razorena. Tužiteljstvo tereti generale za neselektivno granatiranje upravo tih većih mjesta.
Na traženje Kehoa da na fotografijama locira mjesta u Kninu gdje je prema saznanju obrane bio smješten vojni i civilni vrh tzv. RSK, uključivši glavni štab, parlament i vojno skladište, a koja su bila u blizini njezina stana, ustrajno je odgovarala kako "ne zna" i da je "to nije zanimalo".
Kehoe je dosta prostora posvetio i njezinu odlasku u zgradu u kojoj je živio njezin dečko a u čijem je stanu pronašla ručni bacač raketa. Tužiteljstvo tvrdi da je HV granatirao civilne ciljeve u Kninu poput stambenih zgrada. Na pitanje američkog odvjetnika da li je u toj zgradi i na tom područja vidjela druge vojnike ona je odgovorila. "Ne znam što podrazumijevate pod vojnicima, većina muškaraca je bila u uniformama". Ona je kazala da je njezin dečko, inače pripadnik krajinskih specijalaca, pobjegao u Srbiju već drugog dana Oluje pa je stoga ona išla u njegov stan po njegove stvari. Opisala je i kako je u dva navrata vidjela uz ceste u okolici Knina gomile nabacanih odbačenih uniformi vojske tzv. RSK.
Opisala je kako je u obilascima po terenu tijekom kolovoza jednom u Vrbniku uz cestu vidjela tijelo muškaraca i kako hrvatske snage nisu pripadnicima UN-a dozvolile da priđu pa ne zna kako je umro. Ona je kazala kako su informacije o svakom pronađenom tijelu pripadnici UN-a dostavljali hrvatskoj civilnoj policiji. Potvrdila je na zahtjev Kehoa da takve obavijesti nisu dostavljane generalu Gotovini. Tužiteljstvo naime tvrdi da je odgovornost generala Gotovine bila provoditi istrage u slučaju ubojstava.
Za slučaj ubijenog Miloša Borjana, koji je naveden u optužnici, svjedokinja je rekla da je od preživjelih svjedoka čula da su ga pripadnici HV-a 5. kolovoza 1995. ubili u okolici Vrbnika na traktoru zajedno s četiri pripadnika vojske krajinskih Srba i jednog civila koje je vozio. Na pitanje Kehoa da li su joj ti svjedoci rekli da je Borjan taj dan pobjegao s fronta te da su oni prvi pucali na pripadnike HV-a, odgovorila je niječno, kao i na pitanje da li su joj svjedoci rekli da su pripadnici HV-a preživjele dopratili do baze UN-a. Za drugi slučaj ubijenog muškarca na Atlagić mostu kod baze UN-a u Kninu čiju su ženu hrvatski vojnici skinuli i natjerali golu da trči ispostavilo se da nije izravni svjedok već da je te informacije čula od drugih prevoditelja čijih se imena nije sjetila, a u protuispitivanju potvrdila je i da sa ženom nikad nije osobno razgovarala.
U kratkom glavnom ispitivanju koje je na početku rasprave vodio tužitelj Stefan Waspi opisala je granatiranje Knina 4. kolovoza 1995. prvog dana Oluje u kojem je, prema njezinim riječima, pogođena stambena zgrada u neposrednoj blizini njezina stana.
Smisao njezina svjedočenja tijekom glavnog ispitivanja ostao je uglavnom nejasan jer se tužitelj referirao na dokumente ili događaje koje nije objašnjavao, a navedeni su u njezinim pisanim izjavama koje nisu objavljene.
Svjedokinja je u kratkom iskazu opisala kako je nakon početka granatiranja otišla u bazu UN-a u Kninu i tamo prvih dana dočekivala na ulaznim vratima baze UN-a ljude koje je opisala kao uglavnom starije ljude, trudnice, žene i bolesnike iz mjesta Cetine. Hrvatske generale tužiteljstvo tereti za progon stanovništva koji je, kako tvrde, postignut artiljerijskim napadima koji su natjerali civile u bijeg.
Svjedokinja je kazala kako je od 11. kolovoza kao prevoditeljica pratila u obilasku Knina i okolnih sela pripadnike međunarodnih snaga i organizacija, no što je vidjela nije se čulo u glavnom ispitivanju.
Suđenje se nastavlja u petak protuispitivanjem svjedokinje 136.
