Cijela se Hrvatska zatresla kad je Zoran Milanović, predsjednik države, objavio da ide na izbore. Šokirao je tada sve redom. Novinari su šizili jer im je srušio sve dotadašnje naslove, analitičari su bili zbunjeni i panično su tražili smisao. Ustavni stručnjaci su na rubu infarkta tumačili da je to nemoguće. Miran je bio samo jedan čovjek.
Peđa Grbin, predsjednik SDP-a, s osmijehom je slušao Milanovićeve riječi, likujući iako je i sam bio svjestan da je to njegov osobni poraz kao lidera. Osobno ga je doveo na vlastitu presicu i njemu prepustio glavnu riječ.
Nema veze, bio je toliko siguran da Milanović može srušiti HDZ da ga više nije bilo briga što će mu se rugati zbog svjesnog koraka unatrag kako bi propustio onog moćnog i drčnog koji grmi i sijeva, riga vatru i provocira, dovikuje i psuje, baca kamenje i podmeće noge… radi sve moguće da baci u povijest i Plenkovića i HDZ.
Pročitajte i ovo
Milanović nije razočarao, bar ne stilski. Udarao je sve što je stigao, gurao prst u oko svakome tko mu se suprotstavio, rugao im se i najavljivao im kraj. Ustavni sud ga je ozbiljno upozorio, smijao im se u lice i radio sve suprotno. Prošao je Hrvatskom uzduž i poprijeko i svaki put govorio da je Plenković lopov, Butković još veći, da će on to sve potaracati kad dođe na vlast.
Kao predsjednik države pozivao je sve građane da izađu na izbore i glasaju za koga god žele, samo da glas ne daju HDZ-u.
Pročitajte i ovo
A onda je došao dan izbora. Prvi rezultati najavili su potop SDP-a. Nisu uspjeli, Milanoviću unatoč ili zahvaljujući baš njegovu koketiranju s desnicom. Razlozi će se analizirati, no činjenica je da Rijeke pravde nisu uspjele u svom naumu.
U stožeru SDP-a tuga se nije mogla sakriti. O porazu se govorilo i javno, a pred kamerama su se zazivale promjene vodstva. Vrlo se otvoreno počela tražiti Peđina glava, ali i svih članova Predsjedništva. I prvi put su se SDP-ovci držali vlastite zajebancije pa nisu spominjali Onoga Kojemu Se Ne Smije Izgovoriti Ime. Onda je u stožer stigao Grbin. Nasmiješen je stao pred svoje smrknute drugove, noktima se držao optimizma, nudio neku čudnu nadu, ni sam u nju nije vjerovao. Drugovi su pljeskali, slušala se muzika, većina je i cupkala. Samo Njega nije bilo.
Milanović se nije spustio među one koji su odbacili sva svoja uvjerenja, kojima sad prijete prozivke i smjene, nije im uputio riječi utjehe i nade. Za razliku od njih, odlučio je razvoj situacije pratiti na TV-u i portalima. Možda mu se oteo i šeretski osmijeh dok je slušao Peđu kako čupa optimizam iz pete, a nije ga teško zamisliti kako izgovara: "Bože, gle kako je ovaj popušio izbore."
