Kada je prije nešto više od godinu dana Vlada imenovala 'voditelja Ureda dobrodošlice', osebujni naziv priskrbio je ovom državnom tijelu valjda najbolji mogući PR premda je narogušena javnost propitivala je li to još jedno mjesto za stranačke 'uhljebe' koji su sami sebi svrha.
Jer nitko prije nije čuo za ured iako od 2012. postoji u okviru Državnog ureda za Hrvate koji žive izvan RH, a to što bi trebao brinuti o 3,5 milijuna Hrvata u inozemstvu i pomoći im da se što bezbolnije vrate životu u matičnoj zemlji ne čini se kao nešto previše bitno. Bar ne iz perspektive onih koji žive u Hrvatskoj.
No, vjerovali ili ne, usprkos pričama o odlasku Hrvata trbuhom za kruhom na gastarbajterske gaže, što je poprimilo gotovo epidemijske razmjere, sve je više onih koji u Hrvatsku dolaze. Živjeti. A vrata na koja među prvima kucaju su upravo vrata Ureda za dobrodošlicu koji im pomaže u početnim koracima integracije.
'Interes za povratkom je velik u posljednje vrijeme, usprkos tome što se popularizacijom odlazaka iz Hrvatske stvara negativna medijska slika. U 2013. se vratilo oko 11 tisuća Hrvata, a tu nisu uračunati oni koji dio godine provode u zemlji kao ni studenti. Broj povratnika u stalnom je porastu tako da vjerujemo da će za 2014. brojke biti još veće', kaže Ivana Perkušić, voditeljica Ureda dobrodošlice.
VIDEO Zavirite u Ured dobrodošlice
Vraćaju se pripadnici svih generacija – studenati, umirovljenici, ali ono što najviše veseli je sve veći broj obitelji s djecom.
'Riječ je o ljudima u zreloj dobi od 30 do 50 godina koji žele da im djeca rastu u Hrvatskoj. Razlog za povratak? Kažu – doma je ipak najljepše', ističe Perkušić. Većem interesu za životom u Hrvatskoj pripomogao je, kaže, i ulazak u EU.
Mnogi povratnici otvaraju male obiteljske biznise, no puno ih se odlučilo i za veće projekte – pogotovo u turizmu dok je, primjerice, u Industrijskoj zoni Gaženica kod Zadra dosta australskih povratnika-poduzetnika.
Najviše se Hrvata vraća iz Njemačke i Austrije, iz SAD-a i Kanade te Australije i Južne Amerike. Posebno su zanimljive južnoameričke zemlje iz kojih u Hrvatsku dolazi treća i četvrta generacija, mladi ljudi zainteresirani za učenje hrvatskog jezika, a često odluče i ostati.
U Južnoj Americi samo pjevaju na hrvatskom
Naš je jezik u Južnoj Americi, osobito u Čileu, gotovo u potpunosti izumro, gdje živi tek u dalmatinskim pjesmama i klapskom pjevanju koje se njeguje u zavičajnim društvima.
'Hrvati u Južnoj Americi teško komuniciraju na hrvatskom, ali super pjevaju', kaže Milan Bošnjak, načelnik Sektora za provedbu programa i projekta Hrvata izvan RH.
Zato je osmišljen Croaticum, jedan od glavnih projekta ureda, koji omogućava učenje hrvatskog jezika za pripadnike hrvatskog naroda s prebivalištem izvan RH. Godišnje ga pohađa oko 110 studenata.
Najmanje tisuću eura mjesečno vrijedi činjenica da živiš u svojoj zemlji.
Upravo su preko Croaticuma u Hrvatsku došli Daniel Esteban Ferer Kekin i Alesia Cristina Veracoechea Jurisa. Oboje iz Venecuele, treća generacija hrvatskih iseljenika. I oboje su odlučili ostati živjeti u Hrvatskoj.
Alesijin djed, pravi Zagrepčanec, u Venecuelu je došao 1955. godine, a ona je, kako je s majkom dva puta godišnje dolazila u Hrvatsku, maštala da će jednog dana živjeti ovdje. Naftna inženjerka na Croaticum je došla 2011. godine i ostala.
'Sedam padeža?! To nije normalno!'
'Najveća mi je želja naći posao u struci, no moj nedovoljno dobar hrvatski još mi je prepreka da bih dobila i posao konobarice. Hrvatski je težak. Sedam padeža – pa to nije normalno! No, kad idem na tržnicu ili kod liječnika, i govorim hrvatski, svi imaju strpljenja za mene i to ima veliku cijenu', ispričala nam je Alesia koja živi u studentskom domu na 'Šari' i, osim što marljivo vježba hrvatski, čeka i hrvatsko državljanstvo. A ono bi, kaže, trebalo uskoro.
Ova 30-godišnjakinja oduševljena je ljubaznošću Hrvata koja joj svakodnevno olakšava nedostatak obitelji i prijatelja iz Venecuele.
'Radila sam godinu dana u Španjolskoj. Tamo će vas kolege pozvati na kavu, ali ne i doma. Ovdje je drugačije – imam četiri poziva za Uskrs, ne osjećam da sam sama', kaže Alesia.
Nešto drugačiji hrvatski put ima Daniel Estaban Ferer Kekin čiji je djed također emigrirao u Venecuelu 50-tih godina prošog stoljeća. No, Daniel je već sa 17 godina, bilo je to 2012., došao u Zagreb učiti jezik, a onda je uspio položiti i državnu maturu te upisati Rudarsko geološko naftni fakultet nakon što je dobio državljanstvo.
U Njemačku u 2013. doselilo 25.200 Hrvata
'Prvi semestar bio je katastrofa jer još nisam dovoljno dobro govorio hrvatski pa sam opet upisao tečaj. No, sad je ok', kaže Daniel koji je prvi put u Hrvatsku došao turistički, s bakom, djedom i roditeljima.
'Svidjela mi se vaša kultura i ljudi, koji moram reći, nisu svjesni što imaju. Iako se stalno žale da je kriza, da nemaju novaca, šopingira se svaki dan. U Venecueli, kad je kriza, ne možete kupiti ni osnovno, a u kupovinu se ide jednom u tri mjeseca', priča Daniel.
Ipak, najviše od svega ga je izmučila hrvatska birokracija i čekanje, a i danas to smatra najvećom manom života u Hrvatskoj.
'Mislio sam, Hrvatska je u Europi, ovdje će toga biti manje nego u Venecueli, ali prevario sam se', smješka se Daniel. Za razliku od Alesie, nakon što diplomira, zaključuje da će za poslom ipak morati krenuti negdje dalje jer ga u Hrvatskoj za naftne stručnjake baš i nema.
Preseljenje pčela i zamrznutih embrija
Načelnik Bošnjak kaže kako Hrvati iz Južne Amerike cijene sigurnost koju ovdje imaju.
'Cijene to što mogu slobodno prošetati od doma do fakulteta. To su stvari o kojima mi ovdje ne razmišljamo. I mi sami trebali bismo promijeniti sliku o nama samima jer kod nas su mnoge stvari bolje nego u zemljama koje smatramo uređenima', kaže Bošnjak.
Prije Hrvatske, radila sam godinu dana u Španjolskoj. Tamo će vas kolege pozvati na kavu, ali ne i doma. Ovdje je drugačije – imam četiri poziva za Uskrs, ne osjećam da sam u Hrvatskoj sama.
Na pitanje o čudnim zahtjevima povratnika voditeljica Perkušić spominje anegdotu o pčelama iz Kanade. Jedan se novinar, naime, htio narugati Uredu za dobrodošlicu pa se predstavio kao povratnik iz Kanade koji bi u Hrvatsku htio dopremiti i svoje pčele ali ne zna kako. Perkušić ga je, priča, sasvim ozbiljno shvatila i prionula poslu. Kada mu je za 10 minuta javila sve o transportu pčela nije mu preostalo drugo nego napisati tekst: Ovako bi svi državni službenici trebali raditi.
'Dobili smo i upit o načinu prijenosa genetskog materijala, konkretno smrznutih embrija, iz SAD u HR, što smo uspješno riješili', kaže Perkušić.
'Život u Hrvatskoj vrijedi 1000 eura mjesečno'
U Uredu za dobrodošlicu zaposleno je dvoje ljudi dok ih je sve skupa u Državnom uredu 32. Većina zaposlenih upravo su – povratnici. Predstojnica Ureda Daria Krstičević, koja je 10 godina radila u Austriji, vatrena je zagovarateljica života u Hrvatskoj.
'Najmanje tisuću eura mjesečno vrijedi činjenica da živiš u svojoj zemlji', tvrdi Krstičević i dodaje da su 'Hrvati koji žive izvan RH vrijedan, neprocjenjiv kapital.'
Posebna pozornost posvećuje se onima u BiH gdje je, prije osnivanja Ureda, vladao, kaže, popriličan kaos s financiranjem projekata.
'Dobivali su novac na 'halo', dogovore ispod stola... Kada smo raspisali prvi natječaj, 2012. financirali smo 26 projekta, a prijavilo ih se 900. Bilo je teško, bilo je pritisaka, no onda su shvatili da će to tako ići. U tri godine sa 20 milijuna kuna financirali smo oko 80 projekata', pojašnjava Daria Krstičević.
Ove godine Ured raspolaže sa 56,1 milijuna kuna, a 46,2 milijuna kuna predviđeno je za projekte i programe.
DNEVNIK.hr pratite putem iPhone/iPad | Android | Twitter | Facebook
