"Ono što ću sada iznijeti je kratka analiza slučaja koji jasno pokazuje da su genocidi u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini bili dvije strane iste medalje. S obzirom da je Sud prihvatio nadležnost za Bosnu i Hercegovinu trebao bi učiniti isto i za Hrvatsku", rekao je na početku iznošenja hrvatskih argumenata hrvatski zastupnik Ivan Šimonović.
"Bilo bi neobično, čak i bizarno kad bi Sud u 2007. zaključio da ima nadležnost za tvrdnje protiv tužene zemlje za genocid u odnosu na događaje s jedne strane granice, a u 2008. da nema nadležnost za tvrdnje protiv iste tužene države u odnosu na povezane događaje koji su se zbili s druge strane nekoliko kilometara od granice", rekao je Šimonović.
Kao primjer naveo je područje Hrvatske i BiH koje je početkom 90-ih pokrivao Banjalučki korpus na kojem su podjednako dijelili sudbinu žrtve Hrvati iz Hrvatske i Hrvati i Muslimani iz BiH.
"Granica između Hrvatske i BiH nije predstavljala nikakvu prepreku", rekao je Šimonović i oni su bili žrtve istih počinitelja u isto vrijeme.
Stoga je poručio da bi bilo pogrešno da Sud zaključi da jedino BiH uživa zaštitu Konvencije o genocidu.
ICJ se 1996. proglasio nadležnim za tužbu BiH protiv Srbije za genocid
Hrvatska je 1999. ICJ-u tužila tadašnju SR Jugoslaviju za genocid na području Hrvatske tražeći da obveže Beograd da kazneno goni sve odgovorne osobe, utvrdi sudbinu svih nestalih kojih je još 1.419, vrati otetu hrvatsku kulturnu baštinu i obešteti Hrvatskoj gubitke.
Hrvatska mora dokazati sve elemente nadležnosti Suda, odnosno dokazati da je SRJ u vrijeme podnošenja tužbe 1999. bila vezana Konvencijom o genocidu, da je postojala odgovornost SRJ kao države za počinjena djela, da je SRJ u skladu s odredbama Statuta ICJ-a imala pristup Sudu i da su hrvatski zahtjevi iz tužbe utemeljeni na Konvenciji o genocidu.
Predstavnici Srbije u ponedjeljak su zanijekali da je ICJ nadležan za hrvatsku tužbu zato što SRJ u trenutku podnošenja tužbe Hrvatske 1999. nije bila članica UN-a, pa time ni stranka Statuta ICJ-a, kao i da SRJ, u odsutnosti državnog kontinuiteta u odnosu na SFRJ nije imala obveza prema Konvenciji o genocidu pa se ona na nju ne može ni primjenjivati.
Hrvatska smatra da je SRJ funkcionirala kao država uključivši i u razdoblju od 1991. u vrijeme formalnog postojanja SFRJ kada su počinjeni najteži zločini u Hrvatskoj i kada je državu de facto vodio režim Slobodana Miloševića, a hrvatski predstavnici na vodećim funkcijama Stjepan Mesić, kao predsjednik Predsjedništva i Ante Marković kao premijer, bili bez ikakve stvarne uloge. SRJ je proglašena u travnju 1992.
"Državna odgovornost za djela ove težine ne može se izbjeći pukom promjenom imena", poručio je Šimonović.
On je kazao kako, ne umanjujući doprinos Međunarodnog kaznenog suda za bivšu Jugoslaviju (ICTY) u utvrđivanju odgovornosti za zločine, ICTY ipak nije jasno pokazao ukupni okvir plana stvaranja velike Srbije u kojem su se dogodili zločini.
"Da se suđenje Miloševiću završilo osudom, možda bi bilo drugačije", rekao je on.
Odgovarajući na tvrdnje predstavnika Srbije Tibora Varadija izrečene dan ranije da je veći dio hrvatskih zahtjeva iz tužbe, poput progona počinitelja, povrata kulturnog blaga ili davanja podataka o nestalima ispunjen Šimonović je odgovorio da ih je ispunjeno "premalo i prekasno" a i to se dogodilo pod pritiskom ove tužbe.
Andreja Metelko-Zgombić iz MVPEI-a nakon Šimonovića detaljnije je obrazložila sličnost s bosanskim predmetom, a britanski pravnik Philippe Sands obrazložio je da je tadašnja SRJ, čija je nasljednica Srbija, u svakom trenutku bila stranka Konvencije o genocidu.
Hrvatski predstavnici nastavljaju iznositi argumente u srijedu prijepodne.
