'Uvijek mi učiteljica u školi pomaže, a kod kuće najviše mama ili tko je kod kuće, brat', kaže 10-godišnji Lovro Dokić.
'Osobna higijena... Možete zamisliti kako je Lovri staviti pastu na četkicu za zube. Dalje nećemo ići. Oblačenje, svlačenje, sve', ističe Lovrina mama Gabrijela.
>> Nepremostive prepreke: Ponekad čekaju satima
Iako je rođen bez lijeve podlaktice, nema pravo na invalidninu i to zato jer živi u metropoli. Djeci s istim invaliditetom koja žive izvan Zagreba ta se invalidnina odobrava.
'Mislim da je to nepravda, jer... To mi baš nije jasno, kako ta djeca mogu, a ja ne', pita se Lovro.
'U Zagrebu je očito jedini problem što ovdje kažu da ima puno gorih slučajeva', pojašnjava njegova majka.
Lovro može sve. On glumi u predstavama i filmovima, no to što nema dio ruke sve više uništava njegovu kralježnicu. Mama Gabrijela s birokracijom se bori već 10 godina.
'Ja se sada ne borim samo za Lovru, ja molim da se svoj djeci u Hrvatskoj omoguće njihova pravo. Lovro Dokić nije broj, on je živo biće i molim državu i nadležne da se tako i ponašaju prema njemu', poručuje ogorčena majka.
Prije 10 mjeseci u istu je bitku krenula i Tamara Banjad. I njezina Žade rođena je bez podlaktice. To što ona nema rukicu za komisiju - nije teže oštećenje.
'Ona ima trajno oštećenje, odnosno nema teže trajno oštećenje, ali je mentalno zdrava. I to je ono za što se oni hvataju', kaže Tamara.
Ministrica Milanka Opačić svjesna je situacije i obećava - riješit ćemo to. 'Mi ćemo vrlo brzo ići na jedno, jedinstveno tijelo vještačenja kako bismo mogli ujednačiti standarde u cijeloj Hrvatskoj. Jer doista netko tko ima isti stupanj invalidnosti mora imati ista prava', kaže Opačić.
Nadamo se da ovi mališani ostvarivanje svojih prava neće morati još dugo čekati i to samo zato jer su iz Zagreba.
