Povjesničarka Esther Gitman o spašavanju Židova u NDH

Više od 60 godina nakon Drugoga svjetskog rata, istraživanja i dalje donose nove informacije o sudbini Židova u Europi, navodi Glas Amerike (VOA) u izvješću o predavanju koje je Gitman održala 8. travnja.

Pročitajte i ovo Traži se oštra kazna U Berlinu ponovno antisemitistički incident: Student napao svog kolegu jer je pripadnik židovske zajednice Ubijeni milijuni ljudi Međunarodni dan sjećanja na žrtve Holokausta: "Ljudska zloba i mržnja mogu nanijeti puno nesreće"

"Većina ljudi piše o zločinima. Ja pišem o spašavanjima", kaže dr. Esther Gitman, koja je i sama, kao dijete, u Sarajevu s majkom, bila spašena od toga da ju ustaški režim, koji je tada pripojio BiH svojoj novostvorenoj državi NDH, pošalje u koncentracijski logor zahvaljujući pomoći prijatelja i susjeda.

Mnogo kasnije, 1999., u zreloj dobi, upiti njezine kćeri o obiteljskim iskustvima iz holokausta naveli su je da prekine uspješnu poduzetničku karijeru i započne doktorski studij posvećen povijesti Židova, okrunjen dizertacijom pod naslovom "Spašavanje i preživljavanje Židova u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj, 1941-1945."

Godine 2002. i 2003., Esther Gitman je u Zagrebu pregledavala izvorne dokumente i bilježila sve što je imalo veze sa spašavanjem ili bijegom Židova od holokausta u NDH. Ono što je otkrila bila je priča o ljudskosti nebrojenih građana koji su, riskirajući vlastite živote, pomagali svojim židovskim sugrađanima da prežive.

Ustaški režim se, zbog vlastite slabosti, uveliko oslanjao na njemačke naciste i upravo zato je morao i slušati želje svojih moćnih zaštitnika, kaže dr. Gitman. "Nacisti su imali ogroman utjecaj na ustaški režim i jedan od prvih zadataka koje su dali novom režimu bilo je da se pozabavi židovskim pitanjem. To je trebalo obaviti na dva načina: prvo, konfiskacijom njihove imovine i otpuštanjem Židova s radnih mjesta; drugo, fizičkim uništenjem Židova na teritorijima NDH. Ustvari, upravo su tu počela prva masovna ubojstva Židova u logorima na domaćem tlu. Odmah su donesene zakonske mjere kojima se Židove proglasilo veleizdajnicima hrvatske domovine, a ti su zakoni bili dopunjavani sve do 1945. godine. Među tim mjerama bile su i one koje su prijetile najstrožim kaznama svakome - pojedincu, skupini ili organizaciji - tko bi pomogao Židovima da izbjegnu kaznu", navodi dr. Gitman.

Sve su te mjere dovele do toga, podsjeća Esther Gitman, da je do kraja rata bilo ubijeno 75 posto židovske populacije na teritoriju NDH. No, 9.500 ih je preživjelo, kaže ona, 'zahvaljujući požrtvovnosti njihovih sugrađana'. Uvid u arhivsku građu iznio je na svjetlo dana dopise sa zahtjevima oslobađanja ili vraćanja imovine Židovima.

Uz obične građane, u spasu preživjelih Židova u NDH pomagali su svećenici i časne sestre, talijanska Druga armija, humanitarne skupine, hrvatski partizani, ali i dužnosnici NDH. I to ne samo potajice, nego - kako je Esther Gitman otkrila u arhivskim dokumentima - i kroz jedan službeni program ministarstva zdravstva. Zamisao zagrebačkog liječnika Miroslava Schlesingera da se spasi židovske liječnike - koji su već ostali bez posla i bili na putu deportacija u logore - tako da oni budu poslani u Bosnu zbog potreba liječenja endemskog sifilisa, koji je svako malo prelazio u epidemijske razmjere, vlastima NDH je iznio dr. Ante Vuletić.

Ministar zdravstva NDH dr. Ivan Petrić je pristao na prijedlog zbog akutne nestašice liječnika u Bosni, a plan je, kaže dr. Gitman, podržao i Ante Pavelić uz opasku: Uvijek ih se može i kasnije, kada izliječe bosansko stanovništvo, eliminirati.

Ukupno je u programu sudjelovalo 169 židovskih liječnika, odnosno kad se pribroje i njihove obitelji bilo je to 650 ljudi. Mnogi od njih su, kaže Esther Gitman, prebjegli u ljeto 1942. u partizane, ali se to uspijevalo prikriti, što je spašavalo njihove obitelji. Od onih koji su ostali u programu svi su preživjeli, a od onih koji su prebjegli partizanima veći dio je poginuo ili se smatra nestalim. Ukupno je preživjelo 98 liječnika.

Arhivski materijali su dr. Gitman dokumentirali i prepiske ustaških vlasti s liječnicima u kojima potonji uglavnom traže oslobađanje članova obitelji koji su ranije već bili poslani u logore; takvim je zahtjevima u pravilu bilo udovoljeno. Dokumentirani su i načini na koje su organizatori programa, na čelu s dr. Vuletićem, iznalazili nove načine da izbjegnu predaju tih liječnika Nijemcima: 1943., primjerice, rečeno je da nova epidemija tifusa može ugroziti i njemačke vojnike ako liječnici budu uklonjeni iz Bosne.

Esther Gitman ističe da ne pokušava ni na koji način umanjiti zločine ustaškog režima NDH: "Cilj mi nije umanjivanje odgovornosti ustaša za uništenje 30 tisuća Židova, ali smatram da gledište da je čitava hrvatska populacija na izvjestan način kriva za zločine nad Židovima u NDH nema opravdanja".

Kada se upustila u svoja istraživanja, kaže Esther Gitman, postavila si je zadaću da pokaže da čak i u najmračnijim trenucima povijesti ljudskog roda, postoji svjetlost velikodušnosti pojedinaca. U ovom slučaju to su bile tisuće ljudi koje su sebe i svoje najbliže stavljale u opasnost da pomognu bližnjim Židovima.