Etnologinje iz Hrvatske, Slovenije i Srbije sudionice su znanstvenog projekta ''Europski režim iregulariziranih migracija na periferiji EU (ERIM): od etnografije do pojmovnika“, koji se provodi na Institutu za etnologiju i folkloristiku (IEF) iz Zagreba.
Parlamentarci su se susreli s realitetom vanjskih granica Europske unije koji je usmjeren na zaustavljanje i isključivanje. To je realitet druge vrste, drugih, formalnih i neformalnih pravila s kojima se mi s putovnicama EU zemalja obično rijetko susrećemo, kaže Marijana Hameršak s IEF-a.
Ondje, u mjestu Bosanska Bojna i njegovoj okolici, stotine ljudi žive mjesecima u vrlo teškim uvjetima, u napuštenim objektima bez infrastrukture nužne za normalan život. Video koji prikazuje te ljude, među kojima je mnogo djece, kako na snijegu vidno iscrpljeni traže od hrvatskih policajaca prolazak, pomoć i zaštitu, nije privukao ni minimalnu pozornost hrvatskih medija, kao ni vlasti, kaže.
Dodaje kako je zabrinjavajuće da se više ni ne pitamo kako to da je oglušivanje na potrebe drugih, obespravljivanje i proganjanje drugih postalo normalnost, naša svakodnevica, medijski stara vijest, politički nerelevantan detalj.
Pročitajte i ovo
Uršula Lipovec Čebron s Filozofskog fakulteta u Ljubljani ističe kako se EU na jednoj strani deklarira kao ona koja poštuje pravo na azil, koja inzistira na antidiskriminaciji i načelu jednakosti, a u praksi je EU kreator graničnog i azilnog sustava koji je utemeljen na isključivanju. Zbog toga je institut azila u praksi samo farsa - jako malo ljudi može uopće tražiti, a kamoli dobiti azil, smatra.
Nasilje i antimigrantski diskurs u ovdašnjim državama osjetno su se intenzivirali u 2020., a to se prelijeva i u 2021. godinu. Postalo je nelegalno biti, postojati, a pod sve većim pritiskom su i osobe, mreže i grupe koje se solidariziraju s ljudima u pokretu, ali i klasične međunarodne organizacije poput Liječnika bez granica, kaže Marta Stojić Mitrović s Etnografskog instituta SANU u Beogradu.
Pritisak ne provode samo državne institucije, već antimigrantska histerija i paranoja koja ljude u pokretu prikazuje kao uzrok svih naših zala, a one koji im pomažu i solidarni su s njima traži se kao izdajnike i strane plaćenike, kaže.
Kretanje ''vrzina kola“
Radi se o surovom krugu migracijskih kretanja. Ljudi su u jednom trenutku u Srbiji, odakle pokušavaju ući u Hrvatsku, Mađarsku, Rumunjsku, kamo god, samo da nastave put. Uz hladnoću i glad trpe nasilje, ujede pasa, lomove kostiju, pokušavaju preko Bosne i Hercegovine nastaviti dalje, ali neki stradaju u Drini, druge vraćaju, a ako dođu do zapadne Bosne, čeka ih isto.
Uspiju li nakon tko zna kojeg pokušaja preći sve prepreke do Italije i Austrije, umjesto da ondje započnu proces legalizacije boravka, lančano ih vraćaju u BiH ili Srbiju. Pokušaji preko Crne Gore i Albanije, nekada uspiju, nekada se vrate u Grčku, objašnjava beogradska etnologinja.
Kada izgube svaku nadu, neki se priključuju programima tzv. dobrovoljnog povratka u državu porijekla. I onda, kroz par godina, tjerani istim problemima, samo stariji i umorniji, opet kreću na isti put.
Ljude u pokretu prate razni pojedinci i organizacije, neki u želji da im pomognu, neki jer od toga prehranjuju svoje porodice. Prate ih, također, i prakse, pisana i nepisana uputstva kako raditi s ljudima u pokretu. Osim humanitarnih, prenose se i mijenjaju i sekuritarne prakse, kako “obeshrabriti” ljude u pokretu, kako spriječiti njihovo kretanje, koje pravne osnove koristiti da se izbjegne legalizacija boravka i izbace iz zemlje ili makar zatvore ili šutnu na fizičke margine naselja, ističe Marta Stojić Mitrović.
Formiraju se antimigrantske grupe koje govore iste stvari i u BiH i u Njemačkoj, na primjer, stvaraju se „seoske straže“ i “narodne patrole” koje maltretiraju ljude u pokretu, kopiraju se brutalne i vjerojatno nelegalne, a svakako neljudske prakse zabrane davanja hrane i druge pomoći ljudima u pokretu. Stvoreno je jedno veliko, surovo transnacionalno vrzino kolo, gdje granice postoje samo za neke.
Ljudi u pokretu nisu podjednako vidljivi u svim zemljama. Pojednostavljeno i pogrešno, nasilje se vezuje za određene zemlje, kampovi s katastrofalnim uvjetima za neke druge. Pratimo migracije već godinama, lokacije na kojima se vrši nasilje se mijenjaju, skvotovi i kampovi nastaju i nestaju, uvjeti se poboljšavaju i pogoršavaju, kaže istraživačica s Etnografskog instituta SANU.
Ne zna se broj ljudi u pokretu
O broju ljudi u pokretu i području na kojem se najviše nalaze, etnologinje migracija kažu da je nemoguće govoriti.
Marijana Hameršak kaže da je Europa utočište za tek manji, u ukupnom broju gotovo neznatan dio ljudi u potrebi.
Prema službenim izvorima, više od 70 posto od gotovo 80 milijuna izbjeglica, raseljenih i drugih osoba nalazi u susjednim zemljama, dakle, izvan Europe. Čak i one europske zemlje koje se obično ističu kao zemlje odredišta i velike zemlje primateljice, primjerice Njemačka, imaju manje izbjeglica od, recimo, Turske, Ugande ili Pakistana.
Teško je govoriti o brojevima koliko je ljudi u pokretu. Ljudi se kreću, prelaze iste granice više puta, kruže unutar jedne države. Granične patrole detektiraju jedan broj prelazaka, možda istih, možda različitih ljudi. Međunarodne organizacije broje nasilna vraćanja (pushback) i ljude koji su u njih bili uključeni, ali nemaju podatke o svima, jer se oni, kao i ''game“, što je naziv kojim ljudi u pokretu zovu pokušaj prelaska, provode tajno, kaže Stojić Mitrović.
Neka evidencija o broju ljudi koji su započeli azilnu proceduru postoji, ali to je samo promjenljiv postotak ljudi koji kruže ovim prostorom. Zato svi barataju procjenama. Brojevi su idealno sredstvo za manipulaciju, za dobijanje političkih poena i novca, za oblikovanje javnog ili nečijeg ciljanog mnijenja, kaže.
Bezimene nebrojene smrti
Ne postoje podaci ni o broju smrtno stradalih na putu. O utapanjima, gušenjima, strujnim udarima i drugim smrtima na granicama i u ime granica općenito se premalo zna i premalo govori. Prisiljeni su na potajno kretanje i izlažu se smrtnim opasnostima, pješačenju kroz minska polja, prelascima rijeka, skrivanju u zapečaćenim kontejnerima za robu, u podnožju kamiona ili penjanju na vlakove, kaže etnologinja s IEF-a.
Dodaje da države u pravilu nemaju centralizirane i javno dostupne podatke. Različite organizacije i grupe, međutim, nastoje putem objava u medijima, dojava rodbine, smrtovnica i drugih izvora voditi alternativne evidencije, kaže.
Evidencije koje postoje za Hrvatsku i susjedne zemlje jasno ukazuju na značajan rast broja smrtno stradalih osoba u pokretu, kao i na stvaranje žarišta, područja na kojima su takve smrti osobito česte.
Naša istraživanja u Karlovačkoj županiji otvaraju pitanja posthumnog odnosa hrvatskog društva prema osobama koje su umrle na takav način, njihove sahrane i komemoracije u lokalnim zajednicama, kaže Marijana Hameršak i dodaje: Izgleda da su neki od njih putovali do članova svojih obitelji koji žive i rade u europskim zemljama, što daje, ako je to uopće moguće, dodatnu dimenziju tragičnosti tih tragedija.
Pročitajte i ovo
Nastojimo ih komemorirati i učiniti vidljivima i kroz različite aktivističke, umjetničke i istraživačke prakse koje pratimo ili iniciramo u okviru ERIM-a. Tu je strip “Madina” Ene Jurov, Memorial page Transbalkanske solidarnosti, ciklus istraživačko-umjetničkih radionica koje vodi Selma Banich i dr. U tom se kontekstu smrti o kojima je riječ vezuju uz konkretne osobe, preispituju, osuđuju, kaže ona.
"Kriminalci, moralno devijantni, zarazni, prljavi, lijenčine…"
Slika izbjeglica i drugih migranata u hrvatskoj javnosti je vrlo dinamična i kompleksna, daleko od polarizirane slike koja se često forsira u javnom govoru i u medijima. Istodobno, neupitno je da se unatrag nekoliko godina uočava radikalizacija stavova, pa i prelijevanje antimigrantskih diskursa, tendencioznih i huškačkih tekstova u širi medijski prostor, kaže zagrebačka etnologinja.
U Sloveniji se primjećuje promjena diskursa o migracijama u odnosu na razdoblje prije izbjegličkog koridora i nakon njega. Migracije s globalnog juga nastoje se predstaviti isključivo u negativnim konotacijama, pri čemu se došljake obično prikazuje kao prijetnju sigurnosti, zdravlju, ekonomskom i društvenom blagostanju ostalog stanovništva, naglašava Uršula Lipovec Čebron.
Po njima, došljaci su kriminalci i moralno devijantne osobe koje su opasne za državno uređenje i sigurnost; zarazne i prljave osobe koje šire opasne infektivne bolesti; besposličari i lijenčine koje žive na račun države i koji se ne žele uključiti u društvo; civilizacijski nazadni subjekti koji ne mogu doseći kulturnu razinu ostalog stanovništva, i slično, objašnjava.
Varijante tog diskursa možemo pronaći u svim našim zemljama. On nije problematičan samo zato što je otvoreno ksenofobičan i rasistički, nego i zbog svega što namjerno previđa, prikriva ili izmišlja. Kada se prema migracijama počnemo odnositi samo u sigurnosnom ključu, prestajemo se baviti ključnim pitanjima, a to su pitanja: s kojim preprekama se susreću došljaci u novoj sredini i kako im se može pomoći da nadiđu te prepreke, kaže etnologije s Filozofskog fakulteta u Ljubljani.
Pročitajte i ovo
Dodaje primjer koji se dobro vidi u slovenskom zdravstvu: Zdravstveni radnici i migranti koji su tek došli, pa ne govore slovenski jezik, sami, bez pomoći sustava, moraju nadilaziti jezične prepreke.
Presude presedani
Uršula Lipovec Čebron iznosi podatke o dvije presude koje unose drugo svjetlo u pitanja migracija. Nedavno je upravni sud u Sloveniji donio odluku da su lančani "pushbackovi" kršenje azilnog prava te da je Slovenija odgovorna za vraćanja ljudi u Hrvatsku, kao i za ono što im se dalje dešava u Hrvatskoj.
Nedavno je sud u Rimu donio odluku da je rutinsko vraćanje migranata iz Italije u Sloveniju nezakonito, jer je u suprotnosti s talijanskim zakonima i ustavom, kao i Poveljom Europske unije o temeljnim ljudskim pravima. Radi se o prvoj presudi te vrste u Italiji, što je važan presedan. Za sada ta presuda nalaže da se osobi koja je bila protjerana iz Italije odmah omogući povratak u Italiju. Slične presude mogu se očekivati i u buduće - ne samo u Italiji i Sloveniji, već i u Hrvatskoj, kaže ona i zaključuje:
"Neupitno je da su te presude od velike važnosti, ali je svakako ključno uspostaviti i druge diskurse o migracijama, koji bi počivali na utemeljenim, a ne izmanipuliranim, ispolitiziranim informacijama. Diskurse koji ne bi skrivali da smo kao državljani Slovenije, Hrvatske i Srbije suučesnici, jer vlasti u naše ime vode diskriminatorne, isključujuće migracijske i azilne politike, koje tisućama ljudi donose stradanja i smrti."
