Vozimo se prema Dumovcu nedaleko od Zagreba i razmišljamo što nas tamo očekuje putujući kroz šumu i zelenilo. Odjednom s desne strane izvire puteljak koji vodi do domova preko stotinu pasa. Iz daljine čuje se lavež, javljanje, nada.
Pročitajte i ovo
Kada smo stigli imali smo što vidjeti. Strah, nepovjerenje, tuga, ljutnja, veselje, sve to u jednom dočekalo nas je u udruzi za napuštene životinje, Noina Arka. Svaki lavež, svako mahanje repom priča svoju priču, ali nažalost tužnu. Kažu da su oči ogledalo duše. Što smo vidjeli iz očiju ovih nedužnih stvorenja? Vidjeli smo tugu i veliko nepovjerenje prema ljudima. Njihova duša je prekrasna, ali obavijena velom tuge. Pas je čovjekov najbolji prijatelj, ali u ovom slučaju čovjek je psa iznevjerio.
'Vraćanje' nije isprika
Čuli smo svakakve priče o tužnoj sudbini naših četveronožnih prijatelja: „Donosim psa jer nije dobar čuvar“, „Znate dobili smo dijete pa pas više nije poželjan“, „Pas mi se ne sviđa jer znate, fali mu dlake i još mnogo toga“ – samo su neke od 'isprika'.
Šetamo skloništem, gledamo u kaveze i mislimo kako netko može povrijediti te njuškice. To su živa bića poput nas. Iznevjerena i ostavljena u hladnoći današnjeg svijeta. Zlostavljani, ostavljeni. U njihovim teškim životima pojavilo se svijetlo u rukama divnih ljudi u Noinoj Arci. To je postao njihov dom. Za njih skroman, ali pun ljubavi, topline i brige.
Prije 30 godina počela je priča o Noinoj Arci koja trenutno broji preko 100 pasa. Ljubav i ogromna želja za pomoć četveronožnim prijateljima temelj je svega i zahvaljujući tome Noina Arka opstaje.
Najtužniju priča ima Pahuljica
Najstariji stanovnik Noine Arke je Zorro, on ima više od 14 godina. Pronađen je na benzinskoj postaji kao lutalica. Njegov prijatelj Sonni također je dugo u udruzi. Jedno vrijeme je bio udomljen, ali nedugo nakon toga i vraćen. Razlog zbog kojeg je vraćen poput poštanskog paketa koji nije mogao biti dostavljen je taj - jer nije bio dobar čuvar u jednoj tvrtki.
Najtužniju priča ima Pahuljica koju je nekadašnji vlasnik pokušao zaklati. Pokušavamo ju slikati, ali brzo bježi u kućicu čim vidi mobitel. Nismo se nikad do sada susreli s tako tužnim pogledom. Provirila je iz kućice i uspjeli smo uhvatiti taj trenutak. Tužna njuškica koja nema zrno povjerenja prema ljudima.
Razgovarali smo s gospođom Zorom, dugogodišnjom volonterkom koja je s nama podijelila priču o dolasku Pina, Žana i Tine. Oni su stigli kao štenci od 3 mjeseca starosti. Cijeli svoj život proveli su čekajući veliko srce u kojem ima mjesta za njih. Nažalost, nakon mnogo godina još nisu pronašli to srce. Razvili su strah od nepoznatih osoba. Već polako spuštajući glavu i rep odlaze u svoje kućice jer osjećaju da nisu pronašli svoj zauvijek dom.
Dok odlazimo iz Noine Arke, s knedlom u grlu, tužnog lica, odlukom da ćemo se priključiti volontiranju i sa stotinu raznih misli, pozdravlja nas mačak Tigar koji je također dugogodišnji stanovnik Noine Arke. Ostali polako spuštaju svoje repove, ulaze u kućice i nadaju se nekom novom početku, nekoj novoj nadi, isčekuju idući susret kada bi možda imali više sreće.
Ako na bilo koji način želite i možete pomoći ovim nedužnim stvorenjima, posjetite web stranicu Noine Arke i kontaktirajte ih. Za uzvrat dobit ćete veliku količinu ljubavi tih divnih stvorenja i prijatelja za cijeli život.
