Kurikularna reforma od jeseni: "Ne samo da će torbe biti lakše 30 posto nego smo izbacili i 30 posto 'bubanja'"

Ministrica Blaženka Divjak objasnila je ključne elemente iz Izvješća Europske komisija o provedbi strukturnih reforma koji se odnose na područja obrazovanja i znanosti, osvrnula se na PISA testiranja u kontekstu provedbe eksperimentalnog programa kurikularne reforme, izdvajanja za obrazovanje, znanost i istraživanja za koja smatra da se moraju povećati kako bi se do 2020. dosegao cilj od 1,4 posto BDP-a te na problem nedostatnoga cjeloživotnog obrazovanja.

Izvješće Europske komisije o provedbi strukturnih reforma u Republici Hrvatskoj u prošloj godini realno je i ono je pogled izvana. Odnosi se na prošlu godinu, a ja sam resor znanosti i obrazovanja preuzela polovicom 2017. U izvješću je zabilježeno i ono što je pokrenuto u Ministarstvu znanosti i obrazovanja otkako sam ministrica, uz doista veliku političku podršku liberala iz HNS-a, i na što se mogu osvrnuti, a navedeno je i puno toga što još trebamo napraviti u obrazovnoj reformi, visokom obrazovanju i znanosti.

Dobro je da postoji takvo izvješće jer se na njega možemo referirati. U njemu stoji da su učinjeni i ohrabrujući koraci, navedeno je dosta preporuka, a neke od njih smo već i ispunili u prva tri mjeseca ove godine.

Tako je u izvješću Europska komisija ocijenila kako je dobro da se pokrenula kurikularna reforma, što je bilo vidljivo već i prošle godine. One koje zanima stajalište Komisije o tome uputila bih na 53. stranicu izvješća gdje je navedeno sve što se izravno prepoznaje da je napravljeno, spominju se planovi i eksperimentalna provedba kurikularne reforme. Naravno, izvješće se odnosi na ono što je učinjeno u prošloj godini, ali se navodi i da je dio potrebnih dokumenata pripremljen u skladu s određenom metodologijom, te prihvaćenim ishodima učenja.

Ishodi učenja se u našoj javnosti dosta osporavaju, ali u izvješću su oni navedeni kao dobar pristup, posebno jer se povezuju s europskim kvalifikacijskim okvirom koji također prepoznaje kvalifikacije temeljene na ishodima učenja. Posebno je apostrofirana i eksperimentalna provedba kurikularne reforme, veći naglasak stavljen je i na učitelje, a posebice je pohvaljena međunarodna recenzija dokumenata što smo mi uveli, a ranije nije bilo predviđeno.

Spominju se i loši rezultati hrvatskih učenika na PISA testiranjima. Kako se to može popraviti?

Treba napomenuti da je riječ o rezultatima PISA testiranja iz 2015. a sada se ta testiranja ponovno provode što je za nas izvrsno jer ćemo tako dobiti stvarnu sliku prije no što se uvede eksperimentalni program kurikularne reforme. Naime, iduće PISA istraživanje i testiranje bit će 2021. kada ćemo moći vidjeti konkretan rezultat obrazovne reforme. Vjerujem da će biti pozitivnih pomaka već i u ovogodišnjem testiranju u odnosu na ono iz 2015. jer se u međuvremenu puno radilo, provedene su brojne edukacije i projekti.

U tijeku su pilot PISA testiranja, provodi ih Nacionalni centar za vanjsko vrednovanje obrazovanja (NCVVO), a u travnju će se provesti testiranja za sve. Ove godine poseban naglasak je na čitanju, a testirat će se i matematika i prirodoslovlje. Rezultati će naravno biti poznati onda kada se obrade rezultati za sve države koje sudjeluju u PISA testiranjima.

Mi u svakom slučaju imamo što raditi. Definitivno zaostajemo u rješavanju problema, s činjeničnim znanjem nemamo toliko poteškoća, ali postoje velike razlike u znanju između škola i učenika. Dobri sustavi pak ne samo da imaju dobre rezultate, odnosno dobre prosječne vrijednosti, nego imaju razmjerno malu disperziju.

Kao dobar indikator spominje se da u Hrvatskoj razmjerno malo učenika napušta školu, ali se postavlja i pitanje što se događa kada učenik završi školovanje pa traži posao ili nastavlja školovanje. U tom kontekstu istaknuto je kako je važna reforma kako općeg gimnazijskog obrazovanja, tako i strukovnog obrazovanja.

Željela bih to malo razjasniti jer, primjerice, u slovenskoj obrazovnoj reformi nije bilo novih udžbenika. Pitanje udžbenika nije krucijalno, već je naglasak na promijenjenome načinu poučavanja i vrednovanja učenika.

Ipak, u Hrvatskoj neće biti tako kao u Sloveniji jer, uz to što postoje dokumenti iz kojih se jasno vidi kakvi će biti ishodi učenja, vidi se promjena paradigme i naglasak na rješavanju problema te kritičkom promišljanju, imamo i javni poziv za nakladnike udžbenika. To će biti tzv. eksperimentalni radni materijali, dobar dio materijala bit će digitaliziran, a određeni dio bit će i tiskan, ali to nužno neće biti ukoričena knjiga već nešto puno konciznije i možda jednostavnije. Jer, nije riječ samo o tome da će školska torba biti lakša za 30 posto, već i o tome da smo izbacili barem 30 posto 'bubanja' činjenica - to je koncept Škole za život, kako smo i nazvali eksperimentalnu faza kurikularne reforme.

Očekujem da će se nakladnici odazvati na javni poziv, a sigurna sam da to što želimo da se u školama provede digitalna transformacija trebaju iskoristiti i nakladnici za svoju digitalnu transformaciju, kako ne bi izgubili korak s potrebama obrazovnoga sustava.

Osim navedenoga, naši stručnjaci koje povlačimo iz škola, uz pomoć europskih stručnjaka, rade na tzv. metodičkim priručnicima koji će služiti nastavnicima svih predmeta da se mogu pripremati i osmišljavati nastavu u skladu s paradigmom da je učenik u središtu, da imamo digitalnu transformaciju i da je naglasak na rješavanju kompleksnih problema i slično.

To se sve priprema i od nove školske godine to ćemo raditi u odabrane 72 škole (46 osnovnih i 26 srednjih koje polazi oko 8500 učenika i u kojima je zaposleno 1500 učitelja i profesora), ali će svi materijali biti dostupni i drugim školama.

Nakon razgovora s kolegama ministrima i proučavanja materijala mogu reći da hrvatska eksperimentalna provedba spada među one bolje pripremljene. Ipak, treba znati da je riječ o eksperimentalnoj provedbi koja i služi tome da se vidi što je dobro, a što treba promijeniti.

U izvješću stoji da zaostajemo u srednjem strukovnom obrazovanju, a posebno je apostrofirano da ono nije dobro povezano s tržištem rada, što i sami znamo. Navodi se kako bi trebalo promijeniti Zakon o strukovnom obrazovanju. To smo po prvi puta mi i učinili pa tako već sada imamo rezultat na koji nas je upozorila Europska komisija i koji će osigurati milijardu kuna za zaboravljenu reformu strukovnog obrazovanja.

Komisija nas je također upozorila da trebamo povećati izdvajanja za obrazovanje, znanost i istraživanje iz državnoga proračuna. S tim se apsolutno slažem, a naš je cilj da 2020. udio izdvajanja iz BDP-a za znanost i istraživanje bude 1,4 posto BDP-a, za razliku od sadašnjih manje od jedan posto, europski prosjek je oko dva posto, a europski cilj je da se dosegne izdvajanje za znanost i istraživanje od tri posto BDP-a. Mi tu jako zaostajemo, a osobno ću inzistirati i boriti se da se za iduću godinu bitno poveća financiranje znanosti i istraživanja iz državnoga proračuna.

Pri tomu treba reći da nas Komisija posebno upozorava da nije problem samo izdvajanje iz proračuna, već i suradnja s industrijom i industrijska istraživanja. Dobra vijest s tim u vezi je pak inovacijski centar tvrtke Ericsson Nikola Tesla otvoren u Osijeku, kao i švedske investicije u znanstveni park i na tome treba inzistirati.

EK upozorava da nemamo mehanizme koji bi povezali vještine diplomiranih i vještine potrebne na tržištu rada

Doslovno se kaže da "Hrvatskoj nedostaju mehanizmi koji bi povezali vještine koje se traže na tržištu rada i vještine koje imaju oni koji diplomiraju u hrvatskom visokom obrazovanju". Tu imamo dva instrumenta koja ćemo primijeniti ove godine, u izvješću se posebno apostrofira Hrvatski kvalifikacijski okvir (HKO) kao važan instrument, a kod nas je bilo dosta otpora vezanih uz primjenu HKO-a pa i tužbi Ustavnome sudu oko Zakona o HKO-u.

Mislim da smo na dobrom putu da taj okvir (HKO) iskoristimo, a drugo je pitanje trogodišnjih programskih ugovora koje trebamo sklopiti sa sveučilištima kojima bi ih povezali s ciljevima koje je država izrazila, ne samo u smislu određenih kvalifikacija i njihova broja, nego i znanstvene produktivnosti i povezanosti s industrijom što također trebamo ugraditi u programske ugovore sa sveučilištima.

Naravno, puno toga trebamo mijenjati kada je riječ o visokom obrazovanju, jer zaostajemo i u organizacijskom smislu, ne samo u izdvajanju za znanost i obrazovanje, već i u shvaćanju uloge sveučilišta i uporabe instrumenata kao što su HKO i programski ugovori.

Posebno se prepoznaje i uvođenje informatike kao nešto što je izuzetno važno jer se moraju podići digitalne vještine učenika, a posebno se navodi i projekt e-škola koji provodi CARNet. To je važno i u kontekstu ocjene u izvješću kako su digitalne vještine u Hrvatskoj nedostatne i prosječno niske, te su prepreka da se jače angažiramo u industrijama s visokom dodanom vrijednošću.

To treba naglasiti zbog onih, ne tako brojnih, ali glasnih, protivnika uvođenja informatike u škole koji tvrde da su naše digitalne vještine jako dobre, ali i zbog puno više razloga, kao što je slabija ekonomska situacija roditelja, zbog koje je važno da informatika bude u školama kako bi svi učenici imali istu polaznu razinu i jednake šanse.

Hrvatska je stvarno loša kada govorimo o cjeloživotnom obrazovanju. Vezano uz cjeloživotno obrazovanje htjela bih se vratiti na prijepor između sveučilišnih i stručnih studija koji je, nadam se riješen, iako se to nikada ne zna. Pokušalo se implicitno pokazati da su stručni studiji nepotrebni ili da su manje kvalitetni od sveučilišnih. Ipak, moramo priznati da su u manjim sredinama stručni studiji dostupniji od sveučilišnih. Mi moramo težiti tome da se poveća kvaliteta i jednih i drugih, ali ne da odustajemo od stručnih studija ili da ih proglasimo 'drugorazrednima'.

Zato moramo više raditi na sustavu stipendiranja, a mi smo za ovu školsku godinu udvostručili broj stipendija u odnosu na prošlu godinu. Tako je ministarstvo osiguralo novac za više od deset tisuća stipendija za studente slabijeg imovinskog stanja i 3400 STEM stipendija.

Htjela bih spomenuti i temu poznatu kao "cirkulacija mozgova" (brain circulation) koju i osobno "stavljam na stol" i na Vijeću ministara Europske unije. Mislim da bi ona trebala postati i moto hrvatskoga predsjedanja Europskom unijom u prvoj polovici 2020. jer moramo vidjeti koji su to mehanizmi, bez obzira na to radi li se o gospodarstvu ili obrazovanju i znanosti koji, nam omogućavaju tu cirkulaciju da se stječu iskustva diljem svijeta, ali i da se ljudi vraćaju i donose stečena iskustva, a ne da mi obrazujemo radnu snagu za razvijene države.

Francuski predsjednik Emmanuel Macron potaknuo je osnivanje mreža europskih sveučilišta, hoće li hrvatska sveučilišta biti u njima?

Više puta sam o spomenutoj inicijativi govorila i na Vijeću ministara Europske unije u dva konteksta - u kontekstu istraživanja i mreža europskih sveučilišta, te u kontekstu tzv. misijskih projekata.

Očito je da je naglasak na okrupnjavanju i mi ćemo u programskim ugovorima tražiti da se i naši istraživački kapaciteti i kapaciteti u visokom obrazovanju okrupne, što je važno. Treba znati da su neke od tih 20-ak planiranih mreža europskih sveučilišta već ove godine u nekoj fazi pilotiranja.

Osobno sam se zauzimala, a za to sam dobila i potporu, da isključivi kriterij odabira ne bude izvrsnost već i potencijal za promjenu i rast, odnosno spremnost da se mijenjamo i rastemo, a to znači da ako imamo neku mrežu, bez obzira na to je li ona tematska ili geografska, da osim onih koji su stvarno najbolji, da su umrežena i sveučilišta koja imaju potencijal za učenje i suradnju i koja imaju što dati, ali možda u ovome trenutku na nekim rang-listama nisu prepoznata kao najbolja. O tome govorim na različitim sastancima, kao što je bio nedavni s prorektorima hrvatskih sveučilišta kako bismo ih potaknuli da već sada traže ta neka svoja specifična mjesta u različitim europskim mrežama.

Jer to nastojanje da Europa bude konkurentnija, za nas je izvrsna prilika da od onih koji su možda uspješniji ili su imali dužu tradiciju razvoja te treće misije sveučilišta, da naša potencijalna energija postane kinetička. (Hina)