Ipak, novo među njima nije nijedno lice. I Gordan Jandroković, i Davor Ivo Stier i Miro Kovač, a pogotovo Vladimir Šeks, prekaljeni su političari više ili manje aktivni u svim konstelacijama HDZ-a.
No, koliko su Andreju Plenkoviću bile važne retoričke vještine i sposobnosti javnog komuniciranja? Ako je suditi po Miri Kovaču, na natječaju za izbor suradnika, retorika nije bila visoko na listi traženih vještina. Naime, čovjek koji obavlja funkciju ministra vanjskih poslova trebao bi biti posebno vješt u komuniciranju, osobito u politički osjetljivim temama. Znati u kojem je trenutku važno jasno i konkretno odgovoriti na pitanje, a kada je bolje odgovor suptilno izbjeći, kakvu poruku odaslati građanima, a kakvu političkim neistomišljenicima, koje riječi upotrijebiti da bude oštar, a opet ne uvredljiv.
Miro Kovač vrlo je daleko od toga. Vidljivo je to u mnogim slučajevima, a možda ponajviše u razgovoru o pregovorima sa Srbijom oko ulaska u EU i smirivanju tenzija s braniteljima. Nespretno izbjegava odgovor na pitanje je li srbijanski zakon o univerzalnoj jurisdikciji suspendiran ili nije rečenicom: Mi imamo sada platformu… da bi na kraju zbog opravdanog novinarskog inzistiranja, uz mnogo oklijevanja, zamuckivanja i zastajkivanja odgovor ipak dao. Njegove su poruke po tom pitanju potpuno nejasne, a tijekom cijelog razgovora izgleda potpuno nepripremljeno.
Govori o oštrim protumjerama, govori kako su reakcije Srbije skandalozne, izjave bivšeg zamjenika ministrice su također skandalozne i još k tome bezobraština….I sve te nespretne poruke upakirane su u prilično lošu govornu izvedbu. Loša dikcija, govorna mana, prebrz tempo, nekontroliranje mimike u razgovoru, preistaknuta, a nefunkcionalna gesta, obilježja su javnog nastupa Mire Kovača.
Ako uzmemo u obzir da je komuniciranje na stranome jeziku, gotovo uvijek lošije od onog na materinjem, legitimno je pitati se kako Kovač „pliva“ u međunarodnim vodama. Eto, možda on posjeduje neke skrivene vještine koje su očite samo predsjednicima HDZ-a pa ga zbog tog biraju na visoke stranačke funkcije, mi ostali se pitamo: što on ovdje radi?
Retorički mnogo vještiji od njega jest Gordan Jandroković koji je tijekom svog političkog angažmana barem usavršio vještinu izbjegavanja odgovora na „nezgodna“ pitanja. Čak i kada izbjegne odgovor na pitanje pa ga dobije i drugi put, on ga jednostavno ignorira. Vještine polemiziranja pokazao je i u brojnim duelima sa Zoranom Milanovićem u Saboru. Zna kada treba biti oštar, a kada s osmijehom, mirno i staloženo „zanemariti“ pitanje. Fluentan je i elokventan, ali ipak i on je, čini se, podlegao trendu komuniciranja koji bismo mogli nazvati O tome se razgovara. Trend je postavio Božo Petrov koji je i postao poznat po odgovorima tipa „o tome ćemo razgovarati“, „upravo o tome razgovaramo“ „o tome treba razgovarati“.
Ono što bi trebali jest shvatiti da reagirati brzo, donijeti odluku, za nju preuzeti odgovornost, i jasno je i konkretno artikulirati, može biti ključno u politici. Ako odluka nije ključna i hitna, pa, eto, nije loše nekada se i suzdržati od gostovanja u medijima ako se gledateljima ne mogu ponuditi odgovori na aktualna pitanja.
Možda bi i Jandroković i Kovač mogli ponešto naučiti od Vladimira Šeksa. Daleko od toga da je njegov nastup pred kamerama dobar, njegova je izvedba katkada i komična zbog nedostatka govorne spretnosti, katkada se ponavlja pa istu rečenicu vrti u krug nekoliko puta. Međutim, nekad su te rečenice vrlo mudre. Tako je komentirajući situaciju u HDZ-u na vrhuncu afere Tomislava Karamarka izjavio kako su u politici predodžbe važnije od istine. Ako su predodžbe o Tomislavu Karamarku kao negativnom političaru u javnosti toliko jake, on bi iz toga trebao izvući pouku. Da ga je slušao i na vrijeme pouku izvukao, HDZ bi sada vjerojatno bio u boljoj situaciji.
A pouka koju svi političari mogu izvući jest da se velik dio javne predodžbe o njima temelji upravo na retoričkim vještinama. I da je tome potrebno posvetiti daleko više pozornosti nego do sada.
Dr. sc. Gabrijela Kišiček radi na Filozofskom fakultetu u Zagrebu gdje na diplomskom studiju fonetike predaje Govorničku argumentaciju, Povijest govorništva, Govorništvo za nastavnike i Neverbalnu komunikaciju. Suautorica je knjige "Retorika i društvo" te autorica niza znanstvenih i stručnih radova iz područja retorike. Predsjednica je Odjela za fonetiku HFD-a te članica međunarodnih udruženja retoričara.
> RETORIKA I POLITIKA' - OVDJE PROČITAJTE SVE KOLUMNE GABRIJELE KIŠIČEK
