Dok se na današnji dan u Kninu skupi nekoliko desetaka ljudi koji pune gradske kafiće i restorane, političke elite drže svečane govore, a veće ili manje estradne zvijezde pjesmom zabavljaju mase, preostala 364 dana Knin živi nekim sasvim drukčijim životom.

Galerija


Oni što u grad povremeno svrate teško pronađu puno optimističnih riječi. Uglavnom se sve svodi na ''otužno'' i ''nema ljudi''.

Vezani članci Kninska tvrđava (Foto: Hrvoje Jelavic/PIXSELL) Besplatno vlakom u Knin na proslavu Dana pobjede i domovinske zahvalnosti te godišnjice Oluje Šime Vičević razgovara sgradonačelnikom Knina o obljetnici Oluje (Foto: Dnevnik.hr) - 1 Proslava Oluje u Kninu: Vojnici i policajci zaigrat će s Vatrenima, zna se i tko pjeva na koncertu

Stoga smo pokušali doznati od stanovnika toga grada kako im je živjetu u Kninu, gradu kojem je autocesta odnijela nekadašnju rijeku putnika namjernika, pa sad u tom gotovo slijepom crijevu Hrvatske životari do, eto, proslava Oluje.

Najveća promjena u Kninu svakako je gradska vlast. Na lokalnim izborima u svibnju prošle godine Kninjani su odlučili da više ne žele HDZ-ovu Josipu Rimac pa su izabrali Marka Jelića, nezavisnog kandidata koji je odudarao od ustaljene slike oholih i nedodirljivih političara. Jelić je znanstvenik, doktor molekularne biologije, profesor na kninskom Veleučilištu kojeg je i osnovao i bio mu dekan.

Jelić je rođeni Kninjanin kojeg bavljenje politikom na ovaj način zapravo nije zanimalo. Istina, mladac je bio član HDZ-a, čak je osnovao i gradsku organizaciju HDZ-ove mladeži, no stranku je napustio 1996. godine. No, način na koji je njegova bivša stranka vodila grad nije mu se svidio do te mjere da se odlučio kandidirati i – pobijedio.

''Knin je normalan dalmatinski grad koji se nalazi u zaleđu jadranske obale. Imamo miran život. To je grad koji ima svu potrebnu infrastrukturu puno većeg grada. Imamo obrazovnu vertikalu, od vrtića do visokog obrazovanja, imamo bolnicu, sud, sve urede državne uprave, tako da je Knin administrativno središte'', nabraja Jelić, no ne bježi ni od rak-rane Knina, s kojom je, uostalom, suočena i cijela Hrvatska – masovnog iseljavanja.

Kaže tako da im je između 2011. i 2016. godine iselila čak četvrtina građana i to uglavnom mladih, radno sposobnih i kompetentnih ljudi. Prosječni Kninjanin je, tako, 2011. godine bio star 39 godina, dok je danas, procjenjuje Jelić, zasigurno došao na 50 godina.

Naglašava gradonačelnik uspješnost Kninjana u sportovima koji nižu medalje na državnim, europskim pa i svjetskim natjecanjima, a kaže da sportski život nastoje i poboljšati. Tvrdi da je iznimno aktivan i kulturni život posljednjih godinu dana te da su brojne udruge počele provoditi aktivnosti koje su dotad bile zatomljene. Razlog je, kaže, ponajprije u apatiji nego u stvarnoj nemoći. ''Nije sve u novcu, ljudi ako imaju duha onda i od malo naprave puno'', kaže Jelić.

U jednoj Kninskoj udruzi zaposlena je i Vesna Puača, rođena Kninjanka koja je izbjegla u Oluji, a u grad se vratila prije sedam godina.

Danas je voditeljica projekata u Udruzi ZvoniMir i kaže da je zadovoljna svojim životom u tom gradu.

''Možda je kvaliteta života negdje drugdje bolja, ali ne mogu reći da nisam zadovoljna. Knin je, što se mene tiče, napredovao. To nije isti grad, ali izgleda lijepo, ima kulturnih događanja. U zadnje vrijeme je bilo nastupa na tvrđavi, u parku u kafićima... Mogu vam reći da, što se mene tiče, nisam uopće očajna. Imam posao kojim sam zadovoljna. Ne znam kako je drugim ljudima, ali mogu reći da je meni dobro'', kaže Puača.

O ratu se, kaže, više ne priča. Bar ne među ljudima s kojima se ona druži. ''Od toga sam se odmakla i privatno, a i poslovno. Rat je bio prije puno godina, a mi idemo naprijed i gledamo kako ćemo si osigurati egzistenciju'', kaže Puača.

Knin je, kaže, dobar grad i za obiteljski život. Vrlo je zadovoljna školom u koju idu njena djeca jer je, kaže, ta kninska škola vrlo angažirana kada su u pitanju aplikacije za razne europske projekte, vrlo je informatizirana, u sustavu je e-dnevnika... ''Ja sam kao roditelj vrlo zadovoljna. Koliko ja vidim, oni idu u korak s vremenom, a možda i više od toga. Stvarno ih mogu pohvaliti'', kaže Puača.

Riječ je o Osnovnoj školi Domovinske zahvalnosti, jednoj od dvije kninske osmoljetke kojom ravna Ivan Uzun. Razveselilo ga je kad je čuo da ga hvale iako se nekako stječe dojam da je na slične pohvale već navikao.

''Nekako se poklopilo da smo mladi kolektiv, svi smo puni entuzijazma. Uhvatili smo se kojekakvih projekata, pa smo tako bili i među prvih 20 škola u Hrvatskoj koje su ušle u pilot projekt e-škole'', priča nam Uzun, dodajući da je još 2011. godine shvatio da su EU fondovi izvori novca, pa je krenuo s prijavama. Dosad se škola prijavila na tri natječaja i sva tri – dobila. Vrijedni su ukupno oko sedam ili osam milijuna kuna, a treći je upravo u tijeku – energetska obnova škole – vrijedan 4,5 milijuna kuna.

''Sad imamo malo manje od 700 učenika, a volio bih da imamo više. U 2011. imali smo 1000 učenika. Interesantno je da nemamo velike generacije koje se rađaju. Nekad smo imali po šest paralelki prvih razreda, a sad smo na četiri'', kaže Uzun.

I on spominje odlazak mladih ljudi, ali kaže da se to u školi još uvijek toliko ne vidi. Jer odlaze mladi ljudi koji još nemaju djecu, pa će se taj nedostatak u školi tek vidjeti za koju godinu.

Uzun, koji je rodom iz tridesetak kilometara udaljene Vrlike, kaže da je Knin kao i svaki drugi mali grad. ''On nema sve sadržaje koji bi život činili ugodnijim, ali pitanje je koliko bi si čovjek to mogao i priuštiti. Ne mislim da je bitno drukčije od drugih gradova. Živi se teško, a moj je dojam da se ljudi bore koliko i kako mogu'', kaže Uzun.

Potencijala, kaže, ima jer grad još nije uspio iskoristiti sve prirodne resurse, što zbog činjenice da je prometno malo izoliran, a što zbog toga što se obali nije uspio suprotstaviti kao destinacija. Ima u gradu i industrije, ali je, kaže, očito treba još malo.

''Meni je Knin lijep. Ja ga volim, došao sam tu živjeti i želim sve svoje znanje ostaviti u tom gradu. Istina je, svi dođu na Oluju i odu. Ali opet, da nije bilo Oluje ja danas ne bih radio u Kninu i meni je to normalno. Nemam dojam da Knin živi jedan dan i, vjerujte mi, ne gledam Knin crno. Volim taj grad'', kaže nam Uzun.

U okolici Knina živi i 34-godišnja novinarka Vaska Radulović, koja se u grad vratila prije šest, sedam godina zbog, kako kaže, luđačke ljubavi prema svom gradu. Ona ipak malo žali što se Knina načelno svi sjete samo jednom godišnje.

''Moj je dojam da je većina ljudi digla ruke. Ne mogu reći, u posljednjih godinu dana živi se osjetno bolje otkako imamo novog gradonačelnika. Generalno je bolja atmosfera u gradu. Danas stanovnicima Knina više nije problem doći do njega, požaliti se na nešto, tražiti pomoć. Ljudi iz sela oko Knina tražili su male stvari, komad puta ili javnu rasvjetu... Mislim da se u zadnjih godinu dana dosta toga riješilo'', priča nam Radulović, no dodaje da je problem to što je ljudi sve manje.

''Bilo je mnogo ljudi koji su htjeli ostati, ali predugo su čekali. Moja sestra je ovdje završila školu i čekala je bilo kakav posao. No, vidjela je da se ništa ne mijenja na bolje i prije dvije godine je otišla u Irsku'', kaže Radulović.

Masovni egzodus vidljiv je, kaže, i po praznim ulicama. Istina, u Kninu se uvijek život odvijao uglavnom do podneva, ali ranije su u tim satima ulice bile pune ljudi, stjecao se dojam da se nešto događa. ''Danas je drugačije, prijepodne ima nešto ljudi po kafićima, nakon toga nigdje nikoga'', kaže Radulović. Već joj se nekoliko vlasnika požalilo u zadnje vrijeme da ne mogu pronaći radnike za svoje restorane i kafiće.

No, postoji i jedan nedostatak koji je Kninu dobrodošao. U tom gradu, kaže nam Radulović, nema sukoba na nacionalnoj osnovi. ''Silno bih slagala kad bih rekla da ima nacionalnih problema. Nisam čula da mi se netko žalio. Nema čak ni incidenata u školama među djecom'', kaže Radulović, dodajući da joj je, bar što se tiče atmosfere, puno bolje nego prije.

''Ljudi koji su ostali žive sasvim normalno. Neki dan sam razgovarala s mladim ljudima, više ne prave razlike među sobom po toj osnovi. Ima tu dosta mladih ljudi koji su pod svaku cijenu odlučili ostati. Neki su se vratili i iz Njemačke, ima dobrih primjera. Samo ne mogu doći do izražaja'', kaže Radulović.

Ipak, vjeruje da se Kninu može vratiti optimizam. ''Kako, ne znam, ali vjerujem da može. Treba razbiti tu apatiju, pomoći ljudima da vide tu vedriju stranu. Ljudi sad znaju da postoje fondovi, da se može nešto raditi. Mislim da te stvari treba forsirati. Ljudima treba pokazati način kako ostati'', kaže Radulović.