Otkriva što ga je to fasciniralo i zašto je odlučio živjeti na selu

Andrew, inače slikar po struci, u Hrvatsku je prvi put došao 1992. godine, ubrzo nakon što je počeo Domovinski rat kako bi dokumentirao neprocjenjivu štetu koja se radila hrvatskim kulturnim dobrima.

Vratio se u Englesku gdje je devet mjeseci slikao i pripremao izložbu vlastitih crteža, fotografija i dojmova koje je sakupio tijekom boravka u Hrvatskoj. Radove je izložio u praznoj trgovini u elitnom dijelu Londona, piše Croexspress.

''Nakon toga vraćao sam se u Hrvatsku gotovo svake godine. Stigao sam 1995. u Osijek kako bih radio, no kako su započinjale protuofenzive hrvatske vojske, 'Bljesak' i 'Oluja', osjećalo se da grad postaje preopasan i da bi bilo bolje otići. Osijek je tada s tri strane bio okružen zastrašujućom vojnom silom. Sjeo sam na vlak i krenuo na sjeverozapad Hrvatske. Stigao sam u Ludbreg, u restauracijski centar. Danju sam radio kako bih zaradio za hranu i stan čisteći oštećene barokne dijelove oltara, a uvečer smo se svi okupljali kako bismo pratili ratne novosti'', ispričao je Andrew koji je tada počeo učiti hrvatski jezik.

Od 2002. živi u Zagrebu. ''Hrvatsku sam tada počeo smatrati svojim domom. Sva razmišljanja o povratku u London ubrzo su zaboravljena kada sam na ulici pronašao malog psa. Udomio sam je i nazvao Lucy. Živio sam u malom stanu u Borongaju. I dok sam se životu prilagodio jako brzo, trebalo mi je vremena da razvijem novi stil u svojoj umjetnosti. Nekoliko godina kasnije upoznao sam svoju suprugu Jasnu i u njoj pronašao srodnu dušu'', ispričao je.

U Gornjem Bukovlju, mjestu u blizini Karlovca prije 12 godina s Jasnom je kupio kuću. Bio je to početak nove ere u njegovu životu, ali i stvaralaštvu.

''Jedan dan zamolio sam susjedu bi li me malo provela kućom u kojoj je rođena, a za koju se govorilo da je najstarija u selu. Nekoliko mjeseci kasnije, ona se odselila u drugo selo i ostavila kuću praznu, završivši eru koja je trajala više od 80 godina. U tom trenutku sam shvatio kako se selo mijenja i da će ubrzo vjerojatno izgledati mnogo drugačije nego danas'', rekao je.

Andrew je tada počeo snimati seoski život. Počelo je to kao jednostavan projekt za vlastitu dušu, ali u posljednjih sedam-osam godina razvilo se u ozbiljan serijal kratkih dokumentarnih filmova o ljudima i običajima Gornjeg Bukovlja. Andrew sakuplja njihove priče iz svoje perspektive doseljenika.

Na taj način, kaže, selu daje glas. Do danas ih je snimio na desetke. Uvijek sam u svom radu imao osjećaj za dokumentarno, bilo to slikanje, skulpture, osammilimetarski film ili digitalni video pa je za mene prebacivanje na snimanje naših susjeda, njihovih priča i seoskih običaja prije nego budu zaboravljeno, bilo prirodno.

Andrew je o osnovnim principima filmografije učio kroz rad. U svoje filmove unosi osjećajnost jednog slikara, primjenjujući i neke slikarske tehnike. Eksperimentira, iskušava što funkcionira, a što ne. Sve filmove je financirao sam.

Sve njegove filmove možete vidjeti na njegovom YouTube kanalu.