Slika nije dostupna
Slika nije dostupna

Neki govore o 100.000, a neki od čak i 200.000 iseljenih Hrvata u posljednjih nekoliko godina, no službena brojka nije poznata.


Svakog dana bar u jednom mediju čitamo priču o nekom mladom Hrvatu koji je otišao iz domovine i u tuđini odmah pronašao posao, uspjeh,novac, ženu, djecu... Ako ne o njemu, onda čitamo o Hrvatici koja je otišla van, uspjela, ali se ipak odlučila vratiti jer - Hrvatska je Hrvatska.

Vezani članci Predsjednica u Krapini (Foto: Davor Pulavec/Pixsell) - 1 Stručnjaci: Mala je vjerojatnost da će se mijenjati ustavne ovlasti predsjednika države Ivica Maštruko (Foto: Zeljko Mrsic/Marin Tironi/Dusko Jaramaz/PIXSELL) Poznati diplomat o provokacijama iz susjedstva: "Prema Italiji i Mađarskoj smo tolerantni, a na Sloveniju i Srbiju reagiramo preburno"

No teško da je bilo tko od njih preko noći rekao - 'To je to! Ja danas idem u Njemačku!'. Ili pak - 'To je to, vraćam se kući!'.

Nas je zanimalo što se događa u glavama ljudi koji važu između odlaska van ili ostanka u Hrvatskoj. Koje su stavke 'za' odlazak, a koje 'protiv'? Što sve prolazi kroz glavu jedne mlade osobe koja se želi ostvariti na svim poljima, a čisto sumnja da će to uspjeti u Hrvatskoj? Je li ljubav prema domovini i blizina voljenih osoba dovoljan razlog za ostanak?

Odgovore smo potražili kod nekoliko mladih koji upravo sada razmišljaju bi li otišli iz Hrvatske ili ne. Na njihovo traženje, imena nekih sugovornika smo promijenili, ali svi podaci poznati su redakciji.

Nedavno mi se zaručnik odselio u inozemstvo zbog posla, ali su razmišljanja o mogućem odlasku počela još i prije njegovog odlaska. Nekako sam oduvijek smatrala da mi je mjesto negdje u svijetu, a ne u Hrvatskoj. Bolji uvjeti života, veća plaća, mogućnost bržeg napredovanja i lakša promjena posla samo su neki od razloga koje smatram dovoljnima za odlazak van. Jako je teško pretpostaviti kako je živjeti i raditi u inozemstvu dok se sami ne uvjerite u to. I baš zato treba isprobati sve za sto vam se pruži prilika, pa makar ne ispadne sve sjajno na prvu ili onako kako ste zamiljali. Ono što mislim da bi mi nedostajalo da odem u inozemstvo svakako je moja obitelj i prijatelji, sigurnost koju mi pruža trenutačni posao (po pitanju redovite plaće, edukacija i dobrih odnosa između kolega), ali i veća povezanost među ljudima, fina hrana i hrvatski jezik. Vjerujem da sami stvaramo ono što želimo i volimo te nas zato ne bi trebalo biti strah odlaska u inozemstvo Na kraju uvijek se možmo vratiti u Hrvatsku i ovdje s inozemnim znanjem i iskustvom graditi žvot kakav želimo. Valentina, 26

Prošli tjedan sam dobila ponudu za rad u jednom američkoj tvrtki s sjedištem u Bostonu. Posljednjih sedam godina provela sam u jednoj našoj prominentnoj tvrtki kao stručnjak za polje u kojem radim. Na žalost, imam osjećaj kao da me se ne cijeni i da me se ništa više neće cijeniti ni kako bude vrijeme prolazilo što se jako dobro vidi na mojoj platnoj listi. S financijske strane ova ponuda u SAD-u je i više nego zadovoljavajuća, plaća je to koju mi u Hrvatskoj nitko nikada ne bi mogao ponuditi. No, istina je da ja tamo ne znam nikoga. Imam 32 godine i većina mojih nadražih je ovdje, u Zagrebu, Šibeniku, Splitu. Kako otići od svega toga, od prijatelja, od obitelji od svega što ovdje poznajem i otići sama u nepoznato. Ne znam... Evo iskreno, sad vam kažem, strah me i još se premišljam jesam li dovoljno hrabra da se odvažim na ovak korak. Moji misle da sam definitivno spremna za odlazak jer toliko dugo pričam kako bih voljela naći sreću negdje drugdje, ali iskreno - nisam baš sigurna. Amela, 32

Ja sam zapravo već jednom prilikom pakirao kofere za odlazak u Austriju. Tad me nazvala cura i zamolila da ostanem. Rekla je da ne može uopće pomisliti da odem bez nje. Budući da ona tada nije mogla ostaviti posao i faks, odlučio sam ostati. Nakon mjesec dana me prevarila. Tako da sada hvatam prvu priliku da odem van. Kontaktirao sam tvrtku koja me htjela zaposliti kad me bivša žicala da ostanem. Ma kakva ljubav ljudi moji, nije to dovoljno da me zadrži u Hrvatskoj, pogotovo kad ovako ispadne. Vedran, 30

Završio sam fakultet 2010. godine, radim za prosječnu plaću, ali jednostavno želim više. Mislim da nismo stavljeni na ovaj svijet da budemo prosječni. Svatko želi nešto malo više. Tako i ja. Nemam ovdje ni ženu ni djecu, pa mogu reći da me ništa striktno ne veže za Hrvatsku. Obitelj i prijatelji će mi, dakako, nedostajati, ali u principu tražim posao negdje u Europi gdje zaista mogu jednom mjesečno sjesti na avion i doći za vikend vidjeti sve koji mi nedostaju. Što god političari rekli, mislim da ne dugujem ništa Hrvatskoj da bih morao ostati ovdje. Vanja, 29