Vapaj za pomoć: “Hrvatska, otvori granicu, molim te. Želimo u Njemačku, moja sestra ima leukemiju”

"Tvoja kći ima isto 10 godina? Daj je dovedi da se igramo. Ima bicikl? Stvarno? Znaš, ja bih htjela tenesice broj 36, hladnu Coca Colu i vodu, čips i da netko pomogne mojoj sestri Shabnam. Ona je jako bolesna, nema kose."

Pročitajte i ovo Klimatske promjene Katastrofa: Gromovi i poplave ubili više od 100 ljudi, proglašeno izvanredno stanje Službeno nitko nije priznao Afganistan Rusija planira ukloniti talibane s popisa terorističkih organizacija: "Oni su de facto vlast u Afganistanu"

Tim riječima na ulazu u migrantski kamp u Velikoj Kladuši dočekala je ekipu Radija Mrežnice 10-godišnja Muori. Ona je Afganistanka koja je s obitelji u kojoj je šest članova, prije više od dvije godine krenula na put prema Europi. Upravo toliko ne ide u školu, ali izvrsno govori engleski, naučila je, kako kaže i srpski i bosanski, a uz materinji farsi, prava je poliglotkinja.

Dok se desetogodišnjakinje njene dobi u našim krajevima igraju “selfijima” i prate na Instagramu i znaju zanovijetati iako imaju “sve na svijetu”, Muori ima puno veći zadatak. Biti “glasnogovornica” svoje obitelji i borac za 8-godišnju sestru. Njena sestra, naime, boluje od leukemije, već pune dvije godine.

Počelo je u Afganistanu, tad je sestra imala još malo kose, rekli su doktori da je krenulo iz grla, kaže Muori i pokazuje zapravo na limfne žlijezde na vratu. Njen otac kaže kako su je liječili i u Srbiji, no zbog njihovog migrantskog statusa nemaju pravo na pravo liječenje koje je potrebno njegovoj kćeri.

Htjeli bismo samo da netko od doktora pomogne našoj kćeri, kaže otac dok pametna Muori prevodi njegove riječi. Uz pomoć u Srbiji, liječili su je i u Sarajevu, no daleko je to sve od onog kako bi jedno teško bolesno dijete trebalo živjeti i kakvu skrb dobivati.

Obitelj je već dvaput prešla hrvatsku granicu, oba puta su deportirani

Shabnam za razliku od starije sestre, ne zna previše engleskog, ali uči njemački, i to od koga stigne. Vjeruje da će u toj zemlji njena obitelj naći sreću. Tako joj je tata i rekao. Nije baš komunikativna kao njena starija sestra, no želje su joj iste – hladna voda, čips, a dobro bi došla i koja lutkica za igru. Malo joj je vruće jer nosi maramu koja joj štiti glavu, no uz pristanak roditelja, spremno se fotografira sa sestrom i tatom.

"Dolazimo iz Kabula, tamo nema dana da nema pucanja i bombi te mrtvih ljudi", kaže. Rekli su da je Njemačka odlična, daju dokumente. U Hrvatskoj nam nisu dali hrane, dodaje.

Vidjeli smo Zagreb jednom, jako lijep grad, priča dalje glava obitelji, a drugi put došli su do Italije. Oba puta smo deportirani. Prvi put hodali su 14 sati do hrvatske granice, a drugi put, nakon što su vraćeni, trebalo im je 10 sati hoda do Velike Kladuše. Djevojčice to dobro podnose. Dok bi se druga djeca žalila na takav put, glasnogovornica obitelji Muori kaže – Pa, mi smo obitelj, moramo biti zajedno, hodamo i hodamo, valjda ćemo uspjeti.

Najveća joj je želja da Hrvatska otvori granicu i da mogu proći. "Hrvatska, molim te, otvori granicu da možemo proći, htjeli bismo da Shabnam dobije doktora i da svi budemo sretni i zdravi, kaže Muori.

Priču ove afganistanske obitelji potvrđuje nam i Azra Moralić iz Međunarodne humanitarne organizacije Emmaus koja pomaže migrantima u kampu u Velikoj Kladuši. "Da, upoznali ste Muori, ona je veliki borac, strašan borac za svoju obitelj, ali i za oboljelu sestru, "kaže Moralić koja se nada da će se naći netko tko će im pomoći.